Reckless life
19.01.2008., subota
SRETAN ROĐENDAN!!!!
Sretan rođendan Tamara!  Želim ti puno ljubavi, sreće, zdravlja, pravih prijatelja  i svega ostalog što poželiš!!!! Gušt je uvijek in... he he Velika pusa iz Broda u Mariniće!!!!! pozzz   |
01.01.2008., utorak
SRETNA NOVA 2008. GODINA!!!!
Evo me opet!  Da me ne zaboravite! U Novoj godini... Sve najbolje želim svima... Da vam se ispune sve želje i željice koje niste bili u mogućnosti ostvariti tijekom prošle godine...  Tamara G. je najbolje opisala moje u poruci koju primih pred par minuta... :) Hvala srećo... Veliku pusu ti šaljem u Mariniće... :)   Dakle, prvo, hvala Dolly... Predobro je bilo... Nadam se da ti nismo previše demolirali stan... :)  A sad malo o dočeku... Došli smo u 8 i pol... Lara, svaka čast na kolačima... he he...  Paa smo se malo dodavali sa tijestom za pizzu dok nije počelo izlazit iz vrećice na sve strane...  Tancalo se, pjevalo, sprdali se... Hmm Boki je donjela i pršut i sir... Ha hahah A da ne zaboravimo i famozni kruh  koji je posebno posto drag Martini i Dolly... hehe... sve je snimljeno... heheh :) Larica nam je sviralal gitaru...  I pjevala... :) Naravno uz prevelik talent Dolly... :) A nije nam ni Martina bila tiha... Šta radi taj šampanjac? hahhaha Nešto bi i mogla reć da ga nisi pljunula... :)  Uglavnom, hrane je bilo i previše... Al nas to nije sprječilo da u 23 h stavimo pizzu... ( pelati, dolly... :) ) U normalnim okolnostima... pizza bi bila gotova za 10-15 minuta...  I tako mi dočekamo Novu godinu... gledamo vatromet... skoro izbijemo prozor susjedne kuće sa čepom...pijemo šampanjac... i onda jedemo pizzu... Lara prvo nije htjela jest... Al smo je nagovorili, jer ako se mi potrujemo nek se i ona s nama... ipak ju je ona i radila... :) Onda smo išli do grada... Štikle, tenisice, štikle, tenisice... Znamo o kome je riječ...  zbog toga nas je skoro petarda zdimila... al nema veze... sve je to za ljude... :) Dakle, korzo nikad nije bilo čišće... hehe... šatro... Sreli smo Vulića i ekipu... I nastavili... Taman kad smo došle, nikog nije bilo na pozornici... Al tik do nje... Pijader... i ja pača se zaderem: Može jedna zaprta!... Čovjek se odvalio od smijeha... Pregenijalan je... Radi i na Novu... Božena i Lara su htjele izmlatit nekoga pa smo krenuli do Sterea... Sreli Dinu i njenog frenda... I ko je tamo bio? opet ekipica s pavanićem na čelu... hehe... pokušo je Laru ubacit bez pečata, al mu security nije dao... :) Pa je ostao pričat s nama kojih pola sata... Kod Dolly smo opet došli, pomogli počistit... i ošli... :) Hmm neke stvari su presmiješne i presramotne da bi se ispričale pa ćemo to za sebe zadržat... neke slike ćemo stavit... Naravno koje dopuste... Ugl meni je bilo super... Nadam se da je i drugima...Uživajte u praznicima... iiii odite na thejezicari.blog.hr presmiješan video je stavila marina... pozdrav svima, a tebi marko, marko pusa... heheheh pozzzz |
03.12.2007., ponedjeljak
IS BEAUTY IN THE EYES OF BEHOLDER?
|
Evo, sestra je pisala ovaj tekst za faks... Al se u potpunosti slažem s njom... Pojedini ljudi su me razočarali ( što se tiče ove teme )... Znate ono kad stvorite na početku neko mišljenje o osobi, uzvisite ju na neki način, čak i branite pred drugima, a zapravo ne znate ništa o njoj... I to nije pravo razočarenje, al vam malo sjebe raspoloženje... Jbg... Tko oće, nek pročita, al za većinu: zaposlite svoj prstić pa dođite do kraja posta gdje su neki vicevi... I da, Beč u petak! Weeeee!!!! :) Ivona, vidimo se u četvrtak... Joooj tlaka, moram vadit vizu... he he... :) It is rather difficult question. Today, we live in a material world, where people above all cherish money, beauty and success. If this question was to be asked infront of several very different individuals, I believe te inquirerer would undoubtedly get several very different answers. The Beauty, today, has become an Ideal. Physical Beauty, to be more precise. It seams to me, that all other beauties that a person can hold, are pushed aside by this growing phenomenon of urge to look the best you can. The Inner beauty is sadly forgotten. Or rather, it is not forgotten, but it is no longer more important than your appearence. I believe that many people would disagree with me at this point, saying that the virtues of your inner self are the most important thing One could have, but no one can actually deny that beauty today can bring you money. If you are as beautiful as Nicole Kidman for instance, than you can use all your inner virtues and talents and succed. But if you had the misfortune to look like all Seven Dedly Sins in one, you can only cry out loud, but no one would hear. Not even if you had the voice of all Heavenly angels together, or talent of tree Nicole Kidmans in one. I perhaps, should not exagerate, but I honesty believe, that need to look beautiful is inside our minds, thoughts, will, even emotions. ( First we are atracted to appearence, than to other things, not seldom whealt.). The society that we are part of, is feeding us on this urge to be perfect. Pefection brings money. Money brings life. It all revolves around money. The capitalisam has seen to it. And we can not escape. Nor we want to. After all, we were raised in the world that apperciates beauty. As just a little children, we learned that the beautiful princess with kind heart will live happilly ever after. I said with kind heart on purpose. I am about to try to argument the phenomenon of Beauty deeply connected to kindness, loyalty, friendship and love. After all, I believe, that ordinary people can not forsake these basic emotions not even for all the beauty on the world. And therefore, we were fed on fairy tales of beautiful princesses and their handsome princes in their heartbreaking battle against old, ugly, and sadly evil witches. It seams to me, that almost in all stories I have read, and in all Disney cartoons I have seen, the Good is perfectly beautiful, and Evil is horrible, ugly, mutilated. Even the Ugly Duckling became wonderful swan in the end. It is not that I dont like cartoons. I think they are adorable, and important for explaining children the virtues of love, honesty, tolerance. But, as a person that is involved in culture, I cannot avoid noticing that Beauty of ones` appearence is becoming painfully important, and so deeply planted in ones mind. If you are beautiful, you must be kind ( Almost like your kindness is visible on the outside) and than probably, you will succed, and live in a castle with your prince and lovely garden. My question is: If you think that it is not correct, why do you shrug your shoulders in discomfort when seeing a criple? And why do you glance other way when face to face with someone badly mutilated? Is it because they are evil? No, of course not. No one with sane brain would say such a thing. It would be so intolerant! But, then why? Why do we feel so uncomfortable and awkward when near to person with damaged apperences? Is it danger? No, I dont think we believe they are dangerous. Mercy? Pity? Yes. I believe it is a pity. Pity and fear. Fear that we could be born looking like that person. Imagine what we would be going trough? In kindergarden? In school? Children can be so intolerant and cruel towards people with visible flows. What about when appling for job? Huge nose, or odly protuberant eyes, or overweight? Who do you think the employer would take first, person like that, or miss 90-60-90? We really live in such a cruel world. Odds for succes are rarely even, people born beautiful, are ,after all, few steps ahed. It is not fair! Is it? But what can we do? We are costantly bombarded with beautiful faces. Skinny girls, perfect faces, beautiful actors and actresses, models… Beauty is present all around us. We seek for it, we try. We are obssesed by our appearence, Using make up to cover our flows, doing strict diets and starving to fit in a small number, dress up, spending hours infront of mirrors, often feeling depressed becouse we are not as perfect as Angelina Jolie is. We are destroying ourselves by trying to reach the Ideal of physical beauty, Perfection. If desperate enaugh, we can even go to a plastic surgeon becoming addicted to magical solution to our outrageos look. We pay to look beautiful, loads of money? It is money again isn`t it? Spending money on new hair colour, when some people are starving. Very good plan it is… To earn money on people who feel sad and desperate because they cannot live up to the expectations of society who demands to be build out of perfection. But what is Perfection? Who can describe what can be seen as ideal look, ideal bone structure, texture of hair, of eyes, weight? Many have tried. Many, indeed. But what does it mean to people? You can give Ideal measures of body. And you can try to reach them. But I believe, as many people hopefully do, that beauty is relative. That it is something personal. I do not need to like Angelina Jolie very much, nor I have to like Brad Pitt. I believe, that maybe my friend now would say that they are perfect to him. But the important thing is that we are all different. WE like different things, have different preferences. Some maybe like longer legs, and some maybe like broad chest, or pointed nose, or proturberant eyes. It is all so relative: Beauty is in the eyes of beholder, and therefore, I believe, that everyone can be beautiful. Everyone. In its own way. Because there can always be someone, who will think that you are the most adorable thing ever seen. People will always hear statements like: « For me, darling, you have the most beautiful smile in the world!» And who can have the right to take that away from you? This would be Ideal. But as I said before. We often forget how relative beauty is, because there is Someone there, or nowdays it is rather Something, that is planting in our brain the vision of beauty, Ideal of perfect Men and Women. We can try live up to them, and become stressed, gloom, hurt, dissapointed, sick ( anorexic or bulimic? Isnt that a huge problem, when young and insecure women or men are bombarded by images of hypotetical perfection?), or we can try being ourselves in a world that so obviously like perfect copies and clones. Beauty is a vanity nowdays. To push yourself over the edge to look beautiful is an act of a sadly insecure person. I believe that the Beauty is not mesurable. There is no machine that can measure the level of your Beauty in scale from 1 to 10. There is no perfection, or rather there are as many «perfections» as there are people on this planet. Because, I believe that everyone can have his own idea of perfection. His own idea about Beauty. We can not all like the same things, it would be unnatural. I for instance, like uniqueness. I am atraccted to people that are not asahme of their apperences, to people that dare to be different, to dress differently, unconventionally, to people that like to show how special they are. And most prescious thing I can feel is when seeing someones inner beauty through his eyes. Even today, when something so individual as Beauty of a person is becoming a part of showbussiness and earning money, I dare say that it can not be mesurable and quantitative. It truly is in the eyes of beholder. Išli djed Mraz, Krampus, pametna i glupa plavuša ulicom i vide novčanicu od 1000 kn. Tko će podići novčanicu? Glupa plavuša. Zašto? Zato jer djed Mraz, Krampus i pametna plavuša ne postoje. Vozio se mali Ivica u autobusu i počne pjevati: - Mama mi je slon, tata mi je slon, a ja sam mali slončić. Mama mi je lav, tata mi je lav, a ja sam mali lavić... I tako pola sata u krug dok vozač nije poludio: - Mali, mama ti je kurva, tata ti je idiot, a što si onda ti? A mali Ivica će na to: - Vozač autobusa! Zašto Crnogorac drži dva kamena pored kreveta? Kad legne navečer da s jednim ugasi svjetlo, a drugim da provjeri je li zatvorio prozor. Kako razlikovati staru i mladu ženu? Mlada između dojki ima lancic, a stara... Pupak. Kupio Ivek polovni motor od prijatelja. Motor je bio u tako dobrom stanju da ga je pitao: - Čuj stari, kako si ti to održavao? - Vrlo jednostavno. Čim sam vidio da počinje kiša, namazao sam ga s vazelinom i nema hrđe. Ivek je, naravno, zapamtio savjet. Njegova cura pozvala ga je prvi puta na večeru kod njenih roditelja, ali upozorila ga je prije toga: - Znaš, moji su ti malo čudni – za vrijeme jela nitko ne govori, a tko kaže makar i riječ, mora prati suđe! I zbilja, u kuhinji je bilo brdo neopranog suđa. Večeraju oni tako u potpunoj tišini, Iveku dosadi i odluči iskoristiti situaciju. Počne maziti curu. Roditelji šute. Poseksaju se oni pred starcima - ovi grizu usne, ali šute i dalje. Ivek zapazi da je i sestra dobar komad. Počne ju maziti. Svi šute. Poseksaju se oni, njegova cura grize usne, ali svi i dalje šute. Odjednom sijevne munja. Ivek pomisli kako će padati kiša, teatralno izvadi tubu vazelina i ustane, misleći namazati motor. Na to brat reče: - Dobro, dobro, shvatio sam! Ja ću oprati suđe.. Pita Fata Muju: ''Bolan Mujo, sta je to situacija?'' Mujo: ''Pa kako da ti kazem Fato, to ti je kada ti mene uhvatis s drugom, znas?'' Fata: ''A-ha, znaci situacija bi bila kada bi ti mene uhvatio s drugim?'' Mujo: ''Bolan Fato, nemoj brkat situaciju i batine!'' - Kako si se osjećao na posljednjem satu u školi? - pita majka Ivicu. - Kao general! Stojim u stavu mirno i promatram svoje jedinice. Kako se na Bosanskom kaze "Druzina Prstenova" ? Ringe, Ringe, Raja !! Ulazi Mujo u bolnicu, kad tamo dva doktora tuku pacijenta. Prilazi im i pita ih zasto ga tuku. A ova dvojica odgovaraju: "Osam godina ga lijecimo od zutice, a on nam tek sad kaze da je Kinez." Što je hardver? To je ono što podnosi udarce kada softver ne radi. Elektrotehničar, strojar i informatičar ulaze u auto... i auto neće upaliti... Kaže elektrotehničar: Sigurno nešto ne valja s kontaktom... Kaže strojar: Ma nema šanse, sigurno je crkla mašina... Kaže informatičar: A da mi izađemo, pa opet uđemo? Superman je pozvan na veliko okupljanje superheroja u Miamiu. Dolazi sa dva sata zakasnjenja; odjeca mu je prljava i ocito je da je bio u tucnjavi. Dok je sjedao za stol njegov prijatelj Batman ga zapita: - Hej celicni covjece, sto ti se dogodilo? - Pa, ovo ce ti zvucati ludo, letio sam blizu obale, uzivajuci u pogledu, kad pogledam dolje, a na plazi lezi gola cudesna zena! - Au! - kaze Robin. - I sto si ucinio? - Sto mislis, djecace?! Noge su joj bile sirom otvorene, pa sam pomislio da mi se posrecilo. Sjurio sam se poput orla i zabio joj ga do jaja! - Covjece, kladim se da je bila iznenadjena. - rece Betmen. Superman se slabasno osmjehne i rece: - Da, bila je, ali ne toliko kao Nevidljivi covjek. Natjecali se Hrvat, Amerikanac i Rus tko je bolji kirurg. Prvo Rus: - Ja čovjeku odrežem ruke, zašijem ih, a on će plivati najbolje na svijetu. Amerikanac: - Ja čovjeku odrežem ruke i noge, zašijem ih, a on prvak u atletici. A kaže Hrvat: - Ja čovjeka ubijem, raskomadam, pojedem i poserem, a on još uvijek glasa na izborima! Koja je razlika između komarca i muškarca? Komarac živcira samo preko ljeta. Pozzz B. :) |
09.11.2007., petak
I will walk the path of twilight...
|
I can´t see your face in my mind. Something I knew is now so far. Black souls are gathering, whispering, floating… Storm is near. Once he said that his pain is greater than mine. But how can he tell? Ghoasts of past are glittering behind blue, watery eyes. No word can show his pain. Though he tries. Pain is easily desguised by the smile. Happy giggleing, loud laugh, but nothing can keep that demon inside quiet… And once you´re out of the crowd, he is coming… Wind is blowing faster. Silver rain shows silhouettes of them. One blink and they´re out of the sight… One twitch, and they´re behind you… No pain can be measured nor shown… When they lay their hands on your sholders, your pain becomes your shield, everything you got. Try to fight them. It´s like you´re putting your hand on your neck… The rest is known… Nobody can run nor hide… As your scream becomes louder your voice is being shut by the thunder. You cannot escape… Nor confront them… Death is not an exit, living is not a choice… They are pulling your strings since you were born. Pozdrav |
27.10.2007., subota
It´s my life and it´s now or never...
|
Nada je jedan od onih lijekova koji uopće ne liječe, nego samo produžavaju patnju. Da, san budnih. Život je tragedija za emotivne, a komedija za razmišljajuće. Zapravo, sve je tako logično. Svaka predstava pod krinkom odigrana na ovoj lopti što je vječita igra zvijezda koje ju bacakaju ne mareći za pomutnju u našem svemiru misli, jest zapravo logična. Što više mislimo, promišljamo i važemo svaku situaciju, to manje znamo. Lakše odustajemo, krećemo sigurnijim putem. Borba za opstanak glavna je tema igrokaza, a intriganti su naše misli. To klupko iz kojeg izvlačimo odluke. Što više izvlačimo konce to nam je teže djelovati. Bez toga bi lako, čisto nagonski, nasrnuli na bilo koji problem, smetnju, situaciju. No, to nas koči. Ako mislimo, bar većina nas, zašto se onda nadamo. Nada je kurva, višestruka. Drži te do zadnjeg trena, ispije sva očekivanja iz plodne zemlje maloga nam srca, i ostavlja kamen. Gorki okus razočarenja, ništavila. Cijelo čovječanstvo je ogroman mazohistički stroj. Kakvu nam god ta lopta, koju sam prije spomenula, servira vrpcu, pa makar bila i najšarenija i najsvilenija, mi ju zapetljamo u čvorove i stegnemo gdje najviše boli. Neki šute. U sebi trpe, smiju se, a plaču, igraju se, a zapravo se vrte u kolu smrti. Tko njih razumije? U svojoj čahuri se skrivaju i štite, toplina unutrašnjosti im prija, al hladnoća svijeta ih vabi van. No, strah od postupaka im ne da reagirati. Misli im govore da ostanu u sigurnosti, a znatiželja nije dovoljna. Ostaje im samo nada da će netko njima pružiti ruku i pokazati pravu tamu svijeta. I tu se opet možemo vratiti na onu konstataciju ˝nada je kurva˝ i zaključiti da te ruke nema, čovjeku su potrebne dvije. Čuva ih samo za sebe. Neki se dreče na sav glas, stvarajući toliku buku da i kad su sami, imaju osjećaj da su u masi. Ali, najviše se podmazuje kotač koji najglasnije cvili. I dok usamljeni žvaču pelin, sva se pozornost lijepi na glasne sve dok ju oni i traže. Do zore se ne može drugačije stići do kroz noć. Svačije će vrijeme doći. Gubitnici će postati prvi, pobjednici će završiti zadnji, a brzi će kaskati za vremenom. Slanoća mora će se isprati, a rijeka boli rastvoriti korito kuda će proći oni što su do sada grcali u njoj. Sve je pitanje vremena. Vremena i volje. Vremena ima sve manje, a volja gasne gotovo jednako brzo kao što to život nespremne srne u raljama lovca nestaje. Ni ne trznemo se, već je drugi dan. Ni ne trepnemo, već se oslanjamo o starački štap. I zašto onda ulazimo u život kad odatle nitko živ nije izašao? Pamtiti znači posjedovati vještinu dok je zaboravljanje umjetnost. ˝Nemoj me zaboraviti,˝ pitanje je hoću li te zapamtiti. Svatko nosi svoju ulogu. Netko pokreće radnju, netko ju sputava, a većina nezamjetno šuti, ali ostavljajući trag, onima koje su svojom egzistencijom dotakli, dublji no što misle. Glavni i sporedni likovi čine radnju. Kada spoznamo da nismo sami u svijetu, shvatiti ćemo da glavni glumci ne bi to mogli biti bez postojanja i sporednih. Sve je relativno. Zvijezde se najjasnije vide u mraku noći. |
20.10.2007., subota
Umjetnost je posrednik neizrecivog...
|
Sjedio je zamišljeno. Plavičasti dim uvlačio mu se u nosnice svakim udahom. Tako teškim udahom. Gdje li je pogriješio? U kojem trenutku života nije dovoljno pazio, nije se obazirao na detalj. Pa u Crkvu je svake nedjelje tobože pobožno odlazio, palio svijeće, tugovao… No nikad nije tražio. Samo tugovao. Sve je to laž. Podijeli s drugima ono što znaš, tako se stvara besmrtnost. Laž! Mrtvi ne čuju, živi se ne obaziru, bližnji ne shvaćaju. Umoran je bio od spavanja. Znao je što noć donosi. Opet je tamo. Dim se raščistio, blaga noć širila mu je obzore. Miris truleži izviruje iz tih bića koji nikako da shvate što se događa u njemu. Samo se smješkaju, svoje probleme dijele s drugim zatupljenim stvorenjima koji su odlučili igrati igru. Ali život mi stvaramo, konci su u našim rukama.. Potrebno je samo povući. Najbolnije jest prisjećati se budućnosti koju nećemo imati, koju nikad nećemo doživjeti. A o kojoj sanjamo. I tako se teško probuditi. Kada jednom krenemo. Dugačka je ulica. Usko steže, privlači kuće svih čudaka. Spaja ih na nezamisliv način njemu. Svi tako lako otvaraju srca. I nakon suza opet smiješak zatitra. Nevažne probleme dijele samo kako bi privukli pažnju. Patnici! Ne, besramnici… Zašto ju nikad nisi volio, upita ga znanac jednog hladnog zimskog dana. No, što i on zna o ljubavi. Jednak je njima. Ne shvaća tu jedinstvenu potrebu za zatvaranjem svega što može otvoriti vrata ka nepoznatom, učiniti od poznatog ranjavajuće. Što manje znaju, manje mogu nauditi. Pa i najbliži drug kada zna sve tvoje tajne može ih upotrijebiti protiv tebe, izrugivati se osjećajima koji su tako dugo čučali u tami, poznavajući samo njega. O, volio ju je! Dakako da je. Al mu nije bila potrebna. Bila je samo jedna u masi jednakih. A čovjek je sam. I baš zato je u masi. Dim je nanovo lelujao sobom. Uspomene su plutale zrakom na malom oblačku izgubljenih snova. Zašto sve dobro mora prestati, upita mrak. No, pitanje mu se činilo malo djetinjasto. A da nije, netko bi mu već i ponudio odgovor. Pravi odgovor. A ne samo na brzinu zbrčkano rješenje koje bi privremeno zadovoljilo malo znatiželjno biće u moru novih stvari. Na koncu, krajnje je neprimjereno. Da traje dok se i posljednja zvijezda ne rasprsne, ne bi ga na samoću vabio ovaj osjećaj zarobljenosti i tuge koji se poput najjače droge raspline po čitavom mu biću na početku noći. Ne bi osjećao ovo što ga već dugo vremena drži, ne bi doživio osjećaj bez kojeg mu je sada egzistencija nezamisliva. Kada se utišaju gradska svjetla on se prisjeća svega što je bilo, razmišlja o tome, grca u bujicama uspomena. Grize ga vlastito razmišljanje. Strahuje da to biće ni ne pomisli na njega kada mu je najteže, kada se on toliko napreže da se sjeti svih situacija koje je s tim bićem prošao, svakog mirisa, boje, sitnice. Strahuje da ono više ne osjeća. Ne pamti. Prašina mirno spava na telefonu. Boji se to provjeriti. Prepušta se rijeci propuštenih prilika, zamišlja što je moglo biti i koliko bi mu zapravo bilo teže da je to i bilo. Opet bi otišao. Istog datuma sa zalaskom sunca odzdravljao bi sreći i pritom se vraćao sa još više želja da se nanovo vrati. S još više razloga za plač srca. Nema izlaza. Kada je bol jedino što mu je još ostalo. Na noćnom ormariću kao podsjetnik za bol smiješi mu se slika tih dana. Da nikada ne zaboravi. Baš kraj onih nedovršenih priča u kojima jedino može pisati svojom boli. Kraj im ne zna. Jer svoj kraj još saznao nije. Sjedio je zamišljeno. Besmrtnost se ljuštila sa svakog kamena na travi. Život je kazalište. Lica na pozornici su namještena. Iza kulisa odvija se drama. Sjedio je zamišljeno. Mrtvi ne čuju.  |
14.10.2007., nedjelja
Budi oprezan u onome što želiš, moglo bi se i ostvariti...
Nulla dies sine linea... I baš zbog toga smo mi the vječne optimistice subotu planirale provest u buri... Štosno... Dakle, prvi potez očajnika je bio otići do moje Ivone i objasnit joj korijene, a dva dana prije sam potvrdila činjenicu da smo jezičari: 25:4=62... I k tome mi još ostane ostatak 2...  Da dobro ste čuli... He he...  Za one koji žele znati više: 25 podijeljeno sa 4 je 6, 6 puta 4 je 24 i do 25 je 1, spuštam nulu, 10 podijeljeno sa 4 je 2, 2 puta 4 je 8 i do 10 je 2... Tu dolazimo do tog ostatka 2... Baš bi čovjek reko da idem u gimnaziju... He he... A sličan primjer možete vidjet na Kikijevom blogu... He he... btw hvala Kiki... :) NOT... :)  Al ajd, objasnila sam Ivoni... Kolko tolko... Onda smo s Drenove krenule do grada... U 20:03 kreće bus, a Ivonche se spremila u 20:00...  Štur do stanice i onda do Trsata po Dajanu i pješke do Bure u kojoj je navodno trebo bit neki party... Šatro... Ljudi unutra sjede poslagani ko sardine i gledaju utakmicu... ccc Nije bilo mjesta unutra pa smo mi stajale skoro cijelo prvo poluvrijeme vani... Ispred Bure, na buri... Slatko... Vidjele smo i Eduarda u akciji... Bar nešto... Tamare su išle stat za šank pokraj nekog starčića jer se pričalo da će u 10 počet... A mi se skupili u malu ekipicu i nakon 45 minuta odlučili otić do grada, tj. do drugstorea... He he... Pitamo se svi zašto... He he... Otišli do Mc- a, pa do delte... Pa ja na bus, a ostatak s bambusom pod rukom nastavili dalje... A da ne spominjem kolko je ljudi bilo u gradu... Na gatu se nije moglo gdje sjest, svi kafići krcati... Špica... Kad ćemo opet tako van? Ful jedva čekam...  Ha ha ha ha... Al ajd, bar smo poučno provele večer... Ivona i ja smo ostale bogatije za saznanje da je Armenija- Srbija završila 0:0... Serj Serj... He he... A danas kao moramo učit... Jučer je štreber Guštin učila masu toga, jel da Tamara? He he... A ja sam čak napisala zadaću iz etike... Ha ha ha ha... A ni danas se nisam niš više pomakla... Uuuuu pito me geo, ne moram štrebarit više... Wiiiii... Poor Ivona... Al ne brini dušo: Što čovjek manje zna, to mu se njegovo znanje čini većim... U petak sam optimistično sa sestrom i Eli htjela ić gleat najdražu grupu u Palachu  ( nakon Systema ha ha ha ha ), srele smo masu poznatih ljudi: Martinu, Boki, Laru, Dolly... E da, hvala Psu na onom ježu... He he... Baš je sladak... I btw, Gary nije kavkaska ovca...  Nego arapski mališan... He he... Na kraju su svirali tek u 10 i pol pa ih nisam mogla gleat...  jbg... Nisu pobijedili, al ih sljedeće godine sigurno vidimo na Eurosongu... He he... Ono što je teško zahtijeva mjesece i godine, ono što je nemoguće traži samo malo više... Najjače mi je bilo kad sam Psu rekla kako je on Eli ful dobar, drag...Da njoj ful fali igranje pikada sa njim i sa Tamarom, da si ful pašu, bla bla... A on osto stajat, gledam koji mu je bijes, a on onako brižno: A di je caka? Lošeee... Al, nemoj se nadat... Od pohvala magarac neće postat konj...  Ha ha ha ha ha... Šalim se... Samo bi mogo malo ponekad držat jezik za zubima, al ajd... :)  Onda smo na stanici srele Turinskog... Pregenijalan je...  Ne brini, javit ćemo ti ako joj nabiješ komplekse... Ha ha ha ha... Pa je išo otpratit Eli doma, malčice smo ga sprdale pa je dobro da je došla živa kući... He he... Čula sam se s njom danas... She´s ok, she´s ok... He he... Već pol sata pokušavam prokužit čak red i pol jedne vježbe za klavir... Jeni teška... Ko nam je kriv kad smo htjele četveroručno, jel da Martina... Za kraj evo još malo meni fora poslovica i slike iz Sarajeva... Slike sa izleta će bit kad mi Vale, koja je do sad uživala ( blago ti se ) sprži CD... Lijepe riječi tjeraju na smijeh, a lijepa djela na šutnju... Čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima... Tko više zna, manje vjeruje... Kajanje je kao zvuk zvona, uvijek kasni...   |
16.09.2007., nedjelja
Evo me opet!!!
|
Dakle, od kud da krenem... Znam da me dugo nije bilo. al se pokraj Need for speed- a i GTA jednostavno nisam mogla prisilit da tipkam novi post... Btw HVALA Ivona... He he... Preko ljeta sam bila u Satrajevu na Sarajevo film festivalu... Bilo je super.... Prošetale smo ( sestra i ja ) crvenim tepihom, odgledale dva filma: Seven virgins- neki španjolski, bio je fora, cijeli film je onako razvučen, al zato kraj dođe ful nenadano i šokira te za poludit, onda Sutra ujutru koji mi je bio bolji... Srpski film, baš je bio smješan... Bili su i neki stranci, oni su čitali sa titlova... Bu- hu... Nama je bilo bolje... Mislim, neke fore i to nisu smješne ako ne kužiš srpski tako da su se smijali na silu... Mi počnemo, evo i njih... Baš su povodljivi... He he... Ugl jedan dan smo prošetale 17 km... Šok na šok za naše sve moguće organe i mišiće... He he... Sprdam se... Kupile smo si Nightwish novi CD za čak 20 kn u Sarajevu... Špica... I vratismo se tjedan dana prije škole, i naravno svaki dan van navečer... Da, sve bi bilo super da se jedan da ne dogovorim s Eli da ćemo se nać u 7 na Jelačiću... Ja još došla 15 do 7 zbog busa, a Eli lijepo, onako onim svojim trk- hod korakom, došla u 10 do 8... Ah, što reći... Došlo mi je da si kupim bon i nazovem ju... Ne bi se ona javila... Sad negdje štrebari bio, javila se da napravi referat... Crna ovca u razredu... He he... Sprdam se... Dakle, prvi dan škole, oni glupi prvašići izlaze van s besplatnim knjigama... Kako lošeee... Nije fer... Sad 29. idemo u Istru s prof iz hr... Ko je išao u Gortan, znat će koliko nam je bilo zabavno kad smo išli krajem osmog... NOT... He he... Joooj upravo sam bila na utube- u, gledala spotove od Gunsa, divila se mladom Axl- u... I onda glupača kliknem na Live 2007 i izbaci mi gadnog, zategnutog Axla kako skače po pozornici...  Lošeee... Ša si je napravio čovjek, a bio je baš lijep... Dobro,da se vratim na izlete... Početkom 12. mjeseca idemo u Beč na dva dana... Wiiii... Samo šteta ša ne idemo duže... U Sarajevu sam gledala masu serija na animal planet, bio je neki o morskim psima, pa su prepričavali kako su imali susret sa njima... Užas... Neki lik se furao na dasci i skužio peraju, popeo se negdje pri sredini ( ogromnu je dasku imao) i odjednom mu se prednji dio daske podignuo, a on je skoro sletio s nje... Ispostavilo se da je psina od 6 metara naslonila glavu na dasku ( stražnji dio daske ) kako bi proučila ša je na njoj, i onda je samo nezainteresirano otišla dalje, a ovaj nabrzinu doplivo do obale... Khm khm... Užas... Onda su vršili ispitivanja i kao da psima te daske liče na kitove pa ih onda napadaju... Ili na neke druge životinje... Pa su stavili bebu morskog psa u neki akvarij, uspavali ga i u vodu stavljali uzorke krvi hobotnice, još nekih životinja i čovjeka... Reagirao je najviše na hobotnicu, a na čovjekovu krv nešto malo, pri dnu... Lijepo, lijpeo.... Ličimo im na kitove... He he... Onda sam iz prvih redova pratila tučnjavu naših navijača i ovih iz Bosne... S tim da je naših bilo 6, a njih 30... Ishod se zna, ne... He he... Ugl, a onim policajcima je čak trebalo pola sata da dođu... ccc Onda smo išle u Rock teatar gledat tekmu i tu sam izludila sestru jer sam navijala za naše... I ono kad smo pogodili dva gola u tri minute, ovi u kafiću svi počeli psovat, nervirat se, a ja flegma, smijem se... Mislim da me u tom trenutku sestra povukla van... He he... Ma šalim se... Izdržala je samnom do kraja... He he... Bilo je fora... Išli smo u Sarajevsku pivnicu... Baš je velika... He he... Najjači dio boravka: ćevapi kod Želje... Ha hahaaha...  Uploadat ću slike kad mi se bude dalo... Danas sam tri sata pisala Dantea... Dosta mi je Pakla za cijeli život... Ha ha... Sutra moram malo geo ponovit... I tako... Niš posebno nije u školi... Od utorka mi počinje klavir... Trebao je počet prošli tjedan, al smo Martina i ja zaboravile note... He he... Čuli smo se danas sa sestričnom iz Amerike i samo me podsjetila kako bi htjela sad bit tamo... Khm khm... Mislim da bi to bilo sve za danas... Važno da se Ivona niš ne javlja na msn... A meni danas neš govori da me nikad nema... ccc Evo ti sad za kaznu: Idem igrat NFS... Ha hahahaha... Veliki pozzzz!!!! |
12.08.2007., nedjelja
|
SRETAN ROĐENDAN, SAKY!!!!!! Evo za tebe: Sretan rooođendan tiiii! Sretan roođendat tiiii! Sreetaan roooođendaaaan SAAAAAANDRAAAAAAAAAAA!!!!! Sretaan roođeendaan tiiiiiiii!!! Big Sis... |
29.07.2007., nedjelja
Riddler, Riddler ask me why...
Ej, ej! Evo me opet... Metallica trešti, za sad Unforgiven II, a ja dobila želju ( ogromnu btw... ) da sviram klavir, al naravno: zajeb... U posljednjih 3 sata tražim key to solve that zajeb, al naravno nigdje ga neeeemaaa...  Note, naravno... ccc I to još ogromna knjižurina svih mogućih, kupljena u Americi... Da nadodam, plaćena mojim novcima, tj. dolarima...  Al ajd, do tad će pomoć i net i skidanje nota za Nightwish, Gunse i probably Zeppelin... Nije da sam njihov neki fan, al je fakat zanimljivo gledat Planta na spotovima... He he... A, do pronalaska ( koji će nadam se bit uskoro ) nota, možda budem malo crtkarala ili pisala... Nije baš da imam inspiraciju, al ajd... Naći će se nešto... I Kiki mi je pobjego s msn- a...  Koga ću sad tlačit... ccc A da i vama ne bude dosadno, evo nešto da vam razvija sive stanice... Heh, zvučim ko Poirot... He he... :Voziš se cestom i dođeš do raskrižja na kojem znaš da žive dvoje braće: jedan uvijek govori istinu, a drugi stalno laže. Na raskrižju sretneš jednog brata ( ne znaš kojeg ) i moraš saznati koja je prava strana, gdje moraš skrenuti... Kako će tvoje pitanje glasiti? Odgovor: . . . Evo, sad me sestra prosvijetlila još jednom zagonetkom, ja je riješih u roku odmah paa da vidim vas... He he... :) Policajac stoji na mostu i zaustavi baš svaki auto. Zašto je onda pustio taxista? Pozzzz |
24.07.2007., utorak
Snape fan through and through...
|
Forever my loyalties shall lie... Ovo je za sve koji su vjerovali da je Snape Voldemort´s man through and through... Uglavnom, pročitala sam knjigu na engleskom... U subotu ujutro ju je sestra išla kupit i tijekom subote smo svaka pročitale samo oko 150 strana jer smo navečer išli u kino gledati peti dio Pottera... Film je ful strava, početak i kraj su fenomenalni, sa predobrim efektima, dok je sredina malo razvučena, s tim da nisu dosta važnih dijelova iz knjige ukombinirali... Poglavlje u knjizi koje se zove Snape´s worst memory su totalno skratili i promijenili... To je onaj dio kad Harry vidi mladog Snapea i Jamesa... Kao prvo, u knjizi je Draco došao po Snapea dok je Harry zavukao glavu u Sito sjećanja i vidio to mučenje mladog Snapea od ruke svog oca, gdje se umiješala i Lily da brani Snapea... Onda se Snape vratio i izderao na Pottera i tako.. I Sirius je totalno u filmu patetično umro, btw... Al ajde, oni koji nisu čitali knjigu su se samo ko debili ( bez uvrede ) smješkali i pljeskali pogotovo na onaj dio kad Harry poljubi Cho, al i za svaku drugu stvar pa i najmanju glupost se prolamao pljesak kino dvoranom... ccc Baš su mi digli tlak... Onda mi je drago da nisam išla u kino gledat Brokeback mountain... Šta bi tamo bilo tek... Sve u svemu, film je strava, najbolji lik, naprosto savršeno odabran glumac za ulogu Severusa Snapea je opet bio genijalan... Uglavnom, da se vratim knjizi... U nedjelju od 3 i pol popodne do ponoć i pol smo sestra i ja skupa čitale sedmu knjigu sage o malom čarobnjaku... I, naravno, pročitale ju... I to sa malim prekidima za koje je bio zaslužan najčešće sestrin slab mjehur... He he... Martina ( koja voli to ) i Ivona ( koja ne voli baš čitat ) su nam rekle da smo lude što smo u dva dana uspjele pročitat cijelu knjigu ( pa nema puno stranica, 607... što ćemo kad budemo čitali Karenjinu za lektiru... )... Ivona nas je nazvala maljevima... Splendid... Kniga je fenomenalna, prožeta akcijom, emocijama vezanim za čvrsto prijateljstvo, ljubav, suosjećanje pa čak u jednom poglavlju i hororom. Nijedna knjiga od J. K. Rowling dosad nije bila tako jaka da te na kraju ostavi na rubu suza... Čitala sam interviw sa njom i sama je rekla da nije mogla prestat pisat kad se bližila kraju... Htjela je napraviti novi plot, zakomplicirati stvari samo da može još napisat mac novih knjiga, da nikada ne prestane... Samo ne znam koji lik bi joj poslužio kao podloga za taj zaplet... Snape više ne bi mogao, toliko je sjebala tog lika da je iscrpila sve moguće zaplete i rasplete iz njega... Jesam spomenula koliko ju mrzim? Na kraju je rekla da kada je napisala zadnju riječ, da se rasplakala... Knjiga stvarno, kad je počneš čitat ne možeš stat... Svako poglavlje ( osim zadnjeg naravno... ) ne završava ko zaokružena mala cjelina nego se nastavlja dalje tako da ne možeš spusit knjigu i reć: ˝Nastavit ću drugi put.˝, nagna te da ideš dalje otkriti što će bit... Napeta je, baš iznad svakog očekivanja... Knjiga je užasno jaka, na kraju, kad se susretneš sa sudbinom i prošlošću Snapea, opisi te ostave na rubu suza... Nadam se da ne zvučim ko neki pomahnitali fan, al oni koji su pročitali, znaju o čemu pričam.. U biti, smisao pisanja je da se čitatelj izgubi u tom svijetu mašte, da se, bar na tren, odvoji od surovosti života... Pravi pisac to postigne. Ona je to postigla... ( a oni koji nisu i ne vole čitat, a ja znam za to, samo nek me probaju nazvat ˝pomahnitali fan˝... ) Oni kojima ne ide engleski, u dvanaestom mjesecu izlazi verzija na hrvatskom, al meni je draže čitat original nego naš ˝preslobodni prijevod˝... Za primjer: engleska verzija se zove Harry Potter and the Deathly Hallows, a naša Harry Potter i relikvije smrti... I rest my case... Rowling nije normalna... Opisivala je kako Harry svjesno ide u smrt znajući da mora umrijet i da ima pola sata da se oprosti sa svima koje voli i do kojih mu je stalo, a zna da se ne može suočiti sa njima kako cijelu misiju koju mu je Dumbledore povjerio, ne bi ugrozio... Zna da ako pogleda Ginny ili Rona i Hermionu u oči da će htjeti ostati, odustati, da će ga oni na to nagovarati... I dok on hoda u sigurnu smrt, šta mislite kako će bit onoj dječica od deset godina koja su u 1 ujutro čekala da knjiga dođe, kad nalete na ovo, al i na brojna druga ovakva poglavlja... Nešto će ih strefit... Uostalom, ako uopće razumiju... Ubila je najmanje 20 poznatih likova, a sveukupno 50 njih, kako se potvrdilo na kraju knjige... Najsnažnije emocije su vezane uz Snapeovu priču, odnosno uz poglavlje nazvano Prince´s tale... Tu se otkrivaju planovi koje je Dumbledore imao za Harrya, a na koje je Snape neočekivano ( za one koji nisu through and through Snape´s fans... ) reagirao: ˝You have kept him alive so that he can die at the right moment?˝ ˝Don´t be shocked, Severus. How many men and women have you watched die?˝ ˝Lately, only those whom I could not save,˝said Snape. He stood up. ˝You have used me.˝ ˝Meaning?˝ ˝I have spied for you, and lied for you, put myself in mortal danger for you. Everything was supposed to be to keep Lily Potter´s son safe. Now you tell me you have been raiseing him like a pig for a slaughter-˝ ˝But this is touching, Severus,˝said Dumbledore seriously. ˝Have you grown to care for the boy,after all?˝ ˝For him?˝shouted Snape.˝Expecto patronum!˝ From the tip of his wand burst the silver doe: she landed on the office floor, bounded once across the office and soared out of the window. Dumbledore watched her fly away, and as her silvery glow faded he turned back to Snape, and his eyes were full of tears. ˝After all this time?˝ ˝Always,˝said Snape. Silver doe je imala i Lily, Harryeva mama. Od tuda možete zaključiti ponešto o Snapeu i njegovoj prošlosti... Za one koji ne znaju, doe je the female of the deer... And next, Snape was kneeling in Sirius´s old bedroom, tears were dripping from the end of his hooked nose as he read the old letter from Lily. The second page carried only a few words: ...... Lots of love, Lily Snape took the page bearing Lily´s signature,and her love, and tucked it inside his robes. Then he ripped in two photograph he was also holding, so that he kept the part from which Lily laughed, throwing the portion showing James and Harry back on to the floor, under the chest of drawers... Još jedna stvar... Evo zašto nitko, including Harry i nas, nije znao dal je Snape pozitivac ili ne... ˝I thought... you were going... to keep her safe... ˝ ˝She and James put their faith in the wrong person,˝said Dumbledore.˝Rather like you, Severus. Weren´t you hoping that lord Voldemort would spare her?˝ Snape´s breathing was shallow. ........... ˝Her son lives. He has her eyes, precisely her eyes. You remember the shape and colour of Lily Evans´s eyes, I am sure? ˝DON´T!˝bellowed Snape. ˝Gone... Dead... ˝ ˝Is this remorse, Severus?˝ ˝I wish... I wish I were dead... ˝ ˝And what use would that be to anyone?˝said Dumbledore coldly.˝If you loved Lily Evans, if you truly loved her, then your way forward is clear.˝........ ˝You know how and why she died. Majke sure it was not in vain. Help me protect Lily´s son.˝ .............. There was a long pause, and slowly Snape regained control of himself, mastered his own breathing. At last he said,˝Very well. Very well. But never- never tell, Dumbledore! This must be between us! Swear it! I cannot bear... especially Potter´s son... I want your word!˝ ˝My word, Severus, that I shall never reveal the best of you?˝Dumbledore sighed, looking down into Snape´s ferocious, anguished face. ˝ If you insist... ˝ Još jedna jako upečatljiva scena kad Snape umire, Nagini ( zmija Voldemorta ) ga je ugrizla za vrat, i iz njegovog vrata šiklja krv i srebrna tekućina, njegova sjećanja. Nakon što je naložio Harryu da ih prikupi u wand ( pomoću tih sjećanja je Harry saznao sve o njemu i Dumbledorovu planu... ): Snape looked as though there was no blood left in him, his grip on Harry´s robes slackened. ˝Look... at... me...˝ he whispered. The green eyes found black, but after a second something in the depths of the dark pair seemed to vanish, leaving them fixed, blank and empty. The hand holding Harry thudded to the floor, and Snape moved no more. Tu je htio još jednom, posljednji put, pogledati u te zelene oči tako nalik Lilynim. Drago mi je da Harry nije umro jer bi tako istina o Snapeu bila zaboravljena, izgubljena..Forever in silence he would lie... Ovako je svima otkrio na čijoj strani je zapravo on bio, očistio mu ime... Harry je u knjizi napravljen od krvi i mesa, griješi kao i svi drugi, više puta ih dovodi u mortal danger, rijetko ih spašava bez pomoći... Nije superioran nad drugima i nije onakav glavni lik kakav mene uvijek živcira... Skoro pa i nije glavni lik u potpunosti... Priča vezana uz njega je temelj ovih knjiga, al ostali likovi ju pokreću... ˝Albus Severus,˝Harry said quietly, so that nobody but Ginny could hear, and she was tactful enough to pretend to be waving to Rose, who was now on the train,˝you were named for two headmasters of Hogarts. One of them was a Slytherin and he was probably the bravest man I ever knew.˝ Dolje je još jedna priča moje sestre. Njena pouka je, mislim, ono što je J. K. Rowling htjela prenijeti svim čitateljima putem lika Severusa Snapea. - Jesi li ikada bio spreman žrtvovati život zbog nekoga?- upitao je sudac, dok su bijeli oblaci uokolo svjetlucali u snažnoj bjelini. Ispred njega sjedili su novi došljaci. Nove duše koje je trebalo uputiti dalje. Sudac nije mogao sakriti činjenicu kako bi radio da danas nitko nije umro, samo kako bi, pa mogao odmoriti. Prva je ustala Majka. Sudac je to mogao osjetiti. Umrla je u automobilskoj nesreći, za sobom je ostavila troje djece, pisalo mu je u dosjeu. Bila je tajnica. - Jesam.- ona će tiho. On kimne glavom kako bi nastavila govoriti. Bila je sramežljiva. - U svakom trenutku, svakoga dana, bila sam spremna dati svoj vlastiti život, za svoju vlastitu djecu. – glas joj je bio natopljen ponosom i iskrenošću. Sudac je znao majke. - Za svoju djecu dala bih sve, učinila sve, pobijedila sve. Moja djeca bila su mi najvažnija u životu…- tresla se od suza. Izgubila ih je na kraju krajeva. Ili, oni su izgubili nju. – Sve što mi je trebalo bilo je da znaju koliko ih volim… Da, budu tamo za mene i da ja budem tamo za njih… Sudac je znao što je osjećala i nije trebao čuti više. Danas je uistinu želio završiti ranije. Možda sam nije imao djece, ali postojala su druga bića koja je žudio vidjeti nakon posla. – U redu je, sjedni.- pokaže rukom na sjedalo gdje se njena punašna figura nježno pustila. Lice joj je sjalo dobrotom i nježnošću kakvu može osjećati samo majka, a čelo joj je bilo naborano, svaku liniju povuklo je vjerojatno jedno od njene voljene djece. I to vjerojatno ni najmanje se ne kajući. Sljedeći koji je ustao bio je Otac, kao što je sudac mogao sumnjati. Starac, sijed i mudar izgledom, pognut od životnih teškoća koje je susretao, ali spreman da opravda svoje životne osjećaje na ovoj sudnici ljubavi. Sudac je znao kako je dobio najteži posao. Ulaziti u emociju tako kompleksnu kao što je bila ljubav, bilo je gotovo jednako teško kao ulaziti u pitanja istine koja su bila relativna koliko je ljubav bila kompleksna. Nije zavidio niti kolegi u sudnici do njegove. Ovaj Starac bio je otac sedmero djece koja su živjela na farmi svinja. - Ja sam bio spreman dati svoj život, Suče. Bio sam ga spreman podastrijeti za svoju obitelj, ženu i njezinu čast, i vlastitu djecu koju je trebalo odgojiti da narastu u ljude kojima bih se mogao ponositi. Ako bi situacija bila takva da bih morao pomoći na način da umrem, umro bih, jer ta djeca, dio su mene. Sudac je i ovu priču već otprije znao tako da se samo blago nasmiješio pokazujući Ocu mjesto do majke da se odmori i posluša ostale. Dalje, starac je mogao vidjeti došla su mu još četvorica kandidata: Ratnik, kojeg će prvog ispitati, jer činilo mu se, glava mu je bila prenapuhana za tako sitnu sudnicu, Znanstvenik, koji se doimao previše umno čak i za sučeve standarde, Samoubojica, još jedan vražji samoubojica u nizu, i Nevoljen. Kao što je Sudac pretpostavio, Ratnik se napuhano ustao i progovorio:- Ja bih, Suče, Časni, ja bih umro samo za jednu stvar na ovome svijetu. A to je moja Domovina suče, ona koja se sama nikada ne može obraniti i za ljude u njoj i njezin teritorij, ja bih umro, i jesam umro, jer sam častan. Sudac ga je odmah odlučio posjesti bez komentara jer ih je čuvao za kraj. Mladić mu se činio prevatrenim i prepompoznim da bi ga komentirao sada. Naravno, odmah nakon njega, ustao se Znanstvenik, čitavo vrijeme dok je Ratnik govorio, frkćući nosem u negodovanju. On je umro kao bogat čovjek. Onaj koji je pronašao lijek za sidu, umro je od raka. Sudac nije mogao ne uočiti ironiju. Bio je u odijelu, sređen i u smrti, oštrih crta lica i očiju sakrivenih iza naočala. Djelovao je mudro, tako je i zazvučao kada je progovorio. - Ja smatram kako treba umrijeti za veće dobro. Najveće dobro zbog kojega se treba umrijeti, smatram ja, jest znanje kojim bi se moglo pomoći onima koji ga nemaju da prežive. Znanje je moć. Ako smo spremni riskirati za znanje spremni smo pružiti pomoć svima kojima znanje, kojima progres, kojima znanost može pomoći. Time ne samo što dobivamo unutarnje zadovoljstvo već… - U redu.- prekine ga konačno sudac.- To će biti dosta. Sjednite. Nije imao niti najmanje namjere slušati savršeno uvježbane govore akademika. Htio je što prije završiti, ne sjediti tu do sutra. Onda se ustao Samoubojica. Izgledao je utopljeno, premda je Sudac znao kako si je pucao u glavu. Na svu sreću, nije koristio usta jer bi mu sada bilo malo teže odgovarati. Izgledao je jadno i iscijeđeno i preplašeno. Jedva je uspio promucati. Sudac je već pomislio kako će dolje na zemlji novi dan svanuti dok se mladić trgne. - Ja…ja…Suče…ja jesam umro zbog nekoga. Prije nego li je uspio pobijediti nagon, Sucu su obrve poletjele u zrak. No pustio je mladića da nastavi. - Umro sam zbog ljubavi. Volio sam tu djevojku, vidite…doista sam je volio. M…možda je ona čak i mene voljela, no nije…nije…jednostavno nam nije išlo… I ja, odlučio sam da će joj bit bolje…bolje bez mene. I otišao sam…nisam li… Pustio je da voli drugoga. Ostavio joj pismo… I…I….volio sam je… Sa tim riječima i on je sjeo do svih ostalih, još uvijek se tresući i izgledajući još bljeđe ako je to ikako bilo moguće. Sudac se htio tresnuti po glavi. Zar nitko od ovih ne shvaća što ljubav jest? Već se pripremio da napravi svoj govor, no dosjetio se kako nije čuo Nevoljenog. Nije ga čuo, a želio je to. Njegov mu je slučaj bio poznat. Nevoljeni se polagano ustao. Bio je blijed i tih, sramežljiv, no opet dostojanstven sa licem iz čije je svake pore izbijala patnja koju je proživio. _ Ja nisam umro, radi nikoga. – rekao je tiho. Zvučao je neponosno i tužno, kao da je žalio što se to nije dogodilo. Pogleda ga. Ali u životu sam volio. Jako. Sudac kimne glavom, Slučaj mu je bio poznat. - Pitali ste ako se ne varam, bih li umro za nekoga? Sudac ponovno kimne. Čovjek nastavi.- Odgovor je: BIH. – pogleda ga tiho.- Postojala je žena za koju bih umro bilo kada, žena koju volim, i sada, i onda i prije. Žena koja je vrijedna da se za nju umre. Sudac se već pobojao kako je i ovo gubitak vremena. - No, onda suče, ja bih ipak za nju radije živio. Sudac je mogao vidjeti kako se nevoljnik rumeni. Mogao je vidjeti da mu je teško. Pustio ga je da govori.- I ja jesam za nju živio. I opet bih. Suče, ona me nikada nije voljela, ali meni, meni je samo bilo važno da ona jest. Sudac više nije mogao pustiti Nevoljnika da se muči. Svaka riječ djelovala je tako bolno izlazeći iz njegovih ustiju kao da su mali noževi bili zabijani sa svakim zvukom u njegovo tijelo. Umjesto nevoljnika, ustao je on. - Kao što ste znali, ja sam ovdje bio da vidim što novim dušama znači ljubav. Nisam imao namjere ulaziti u vaše dublje osobne farse i tragedije i osjećaje. Znam ih po sebi. Samo sam htio da sami shvatite što prava ljubav jest. I..- digne prst.- nitko to odavde nije uspio osim jednog. Duše su započele mrmljati. - A ja ću vam objasniti zašto.- utiša ih.- Vidite, prava ljubav nije ljubav za domovinu ovoga vojnika. – morao je napasti njega prvoga, bio je tako napuhan.- Ne zato što je ljubav za domovinu loša. Ljubav je dobra, ali dati život za zemlju, travu i vode, koje su nesvjesne žrtve i od nje neovisne ne znači voljeti. Znači biti lud. Ovaj vojnik dao je život za domovinu kako bi se upamtilo kako je on bio taj koji je prolio krv za nju. Kako bi se njegovo ime pamtilo kao ime heroja koji je pomogao mnogima. Besmislica. To nije bilo moje pitanje, niti bit. Onda, znanstvenik.- Ratnik je režao, a ni znanstvenik nije bio daleko.- Znanstvenik smatra kako bi ljubav prema znanju trebala voditi nečemu većemu, kako bi ljubav prema znanju trebala biti dovoljna da se čovjek žrtvuje da ne spomenem i druge, kako bi na kraju neko ime ipak stajalo u knjigama znanosti. - Bit je što ja uopće nisam pitao za što, već za koga biste dali živote. I obojica u tome vidjeli ste korist za sebe same. A to je čast ili ime ili slava. Obojica su problijedjela, no sudac je mogao vidjeti kako nisu baš previše marili za to što im je rečeno. - Dalje, Majka i Otac.- nasmiješi im se.- Oni barem vole bića dovoljno jako da za njih umru.- No opet, niti oni nisu shvatiti što prava ljubav jest. Ako bi ova majka umrla za dijete ostavila bi to dijete prepuno krivnjom, strahom, tugom i očajem. Ostavila bi i drugu djecu na takav način, pritom želeći da ona znaju kako se za njih umrlo i kako se za njih bilo spremno umrijeti. Željela bi svijest svoje djece o tome što je napravljeno u žrtvu. Tiho uzdahne.- I kod oca je ista stvar, jedino mu je pristup malo teritorijalniji. Bitno je da nitko ne povrijedi ono što je po pravu njegovo. Obitelj. I on bi bio spreman umrijeti za svoje vlasništvo, kroz koje može nastaviti živjeti u sjećanjima, hvalama i genima. Napravi pauzu kako bi vidio Oca i Majku relativno potištene. Imao je još štošta za objasniti. – Onda Samoubojica. – tu se nasmiješi ironično.- Samoubojice su najegoističnije. Jeste li čuli ovoga mladića? On je umro za djevojku kaže. Umro za nju, jer osjećao je kako im ne ide. TO je laž kukavice koja nije imala snage shvatiti istinu. Osobe koja je htjela imati nešto što joj nije uspijevalo pribaviti, te se od bijesa ubila govoreći kako je to učinila za dobrobit druge osobe. Koja dobrobit proistječe iz svega toga kada si čitavo vrijeme samo pokušao biti žrtva i takav ostati u njenim očima, vežući je zauvijek krivnjom zbog vlastite slabosti. Samo si joj na leđa nabacio nepotrebnu patnju. Sebično. No ljubav jest takva, nije li. Kod većine vas. Bitno je samo ono što vi osjećate. Samo ono što vas se tiče. Ono što mislite da bi drugi trebali znati o vašim osjećajima. - E pa u krivu ste.- nastavi on. – I sad ću vam reći što prava ljubav jest. Tu kimne Nevoljniku. - Prava ljubav je ona nesebična ljubav. Ona ljubav koja se krije, koja nije izložena i javna, ljubav koja je čista i duboka i usmjerena na osobu kojoj je upućena bez ikakve druge namjere osim dobrobiti te iste osobe. To što vi smatrate kako je uistinu heroično umrijeti radi nekoga, onda uistinu ne razumijete kako vaša smrt ne mora nužno biti dobrobit za nekoga. I vaš život to može biti. - Shvaćate li koliko je vrijednije živjeti za nekoga nego za tog istog umrijeti. Ovaj Čovjek ovdje.- tu kimne prema Nevoljniku.- je čitav život služio svrsi svoje ljubavi. On nikada nije bio voljen natrag, nikada, Ali, on nikada to nije niti namjerno pokušao forsirati. On je jednostavno bio tamo za nju kada god ga je ona trebala, hotimično ili ne, on je bio tamo da joj pruži ruku, utjehu, da povuče konce iza scene. On je volio, nikada ne tražeći da ga voli natrag. Nikada joj ne tražeći hvalu za sve trenutke koje je proveo pomažući joj, bilo mu je dovoljno da je vidi kako se smije, diše, govori. Bilo mu je dovoljno samo da zna kako je njoj bilo lakše jer je za nju živio. Nikada, nikada nije ništa tražio za uzvrat. Znate li vi onda što je prava ljubav sada? Znate li što znači ljubiti svim srcem? Što je to biti nesebičan i čistih namjera? Znate li što znači biti nečiji anđeo čuvar? Ne, ljudi, ne znate. A Zašto? Zato što nikada ovako niste voljeli…. Nikada. Jer ste bili sebični. Htjeli ste da se vaše zasluge znaju, da vaši osjećaji budu detektirani. Da budu uzvraćeni. E, pa ljudi moji… Probajte nešto novo. Probajte voljeti na način na koji je volio Nevoljnik. Probajte vidjeti koliko je teško djelovati na način na koji nitko nikada neće znati koliko ste u životu nekome pomogli ili nekoga ljubili. Probajte živjeti za drugoga, tako da taj drugi ne mora misliti kako i on treba živjeti za vas. Samo volite… - Ti mladiću.- on će tiho obraćajući se osupnutom Nevoljniku.- si heroj. |
04.07.2007., srijeda
Reckless no more...
|
Evo, i mine big sis ( samo po godinama... ) se malo javlja, doduše tek u svojim pričicama... Srcedrapaljnim, but of course... Kod mene sve po starom, radim na pumpi, malo zarađujem za trip to America slijedeće summer... Ša dobro špreham english, nema ša... Par očiju sjajio se u mraku. Mogao je osjetiti kako ga netko motri. Pomno. Tiho i sakriveno. U zraku kao da je visila mreža riječi, osjećaja. Da je zamahnuo nožem možda bi i zrak mogao presjeći. Tiho uzdahne. More prošlosti. Pomisli nesretno. Tko je tu mogao biti? Tko osim njega, mraka i utihlih spavača. Onih koji se više nikada neće probuditi. Zrak je zaudarao na trulo. Dovoljno da ga podsjeti na kojem se mjestu zatekao. Kiša je pala i namočila zemlju, raščupala je uredno posjećenu travu i pogasila svijeće ostavljajući samo mrkli mrak da se šulja među spomenicima. Na njegovu sreću, kao kruškovac žut mjesec, rastjerao je sjenke dublje pod drveće i kripte. Tako je on dobro mogao promotriti svoju vlastitu sjenu. Onu koja se sada sakrivala pod gustom travom i mramorom sa već strunulim cvijećem u vazi. Spremao je baciti joj i jednu ružu. Neku već ocvalu koju je ukrao na putu do ovdje. Imao je osjećaj kako je i sam već davno bio ocvao. Cvijet koji je stavljen u mračnu prostoriju bez sunca i vode. Uvenuo. Šape su mu dugo bile u okovima. Skoro je zaboravio kako je to hodati slobodan. - Vidi me sad Mala. – promrmlja tiho. Gledajući u tamni mramor. – Vidi gdje si me dovela. Pretvorila je u tanku sjenku pastuha koji je bio ranije. Žigosanu, obilježenu životinju koja više nikada neće moći hodati među drugima slobodan i ravnopravan. Uzdahne tiho. Htio je sjesti u travu pokraj groba, no bilo ga je strah. Strah, sjesti pokraj nje ikada više. Čak niti nakon 30 godina nije uspio zaboraviti. Hladan čelik i vruće tijelo, znoj i krv. Nikada, nikada nije zaboravio. - Ubila si me Mala.- promrmlja. - Zanimljiva konstatacija...nekako mi se čini da je bilo obrnuto.- reče mu glas. Protrne. Zar su mu se opet počele priviđati stvari? Opsjedati ga prokleti glasovi. Odmahne glavom da rastjera duhove. - I slobodno mi daj tu ružu. Znaš koliko ih volim…- glas će opet tjerajući ga da ponovno trne. - Dosta, pusti me…- on će nesigurno. – Pusti me… Učini mu se kako su ga opet promotrile dvije iskre iznad spomenika. Jeza ga obuze, uvlačeći mu led u žile. Baš kao i te noći. No sada nije bilo bijesa da taj isti led otopi. - Tko si ti?- promrmlja nesigurno. Sjena se potamni. Ili mu se tako učinilo. No, sljedeće sekunde već se i pomicala. Obuze ga panika. Da pobjegne? … Ne, bio je prestar, preranjen da bježi. Nijedna životinja ne bježi dobro kada krvari. A nijedan čovjek ne može umaći dok mu krvari srce. - Pročitaj na ploči tko sam…- onaj glas će opet. Ovoga puta otkrio se i vlasnik toga glasa. Čovjek ustukne. Sjenka se pomakne izvan ploče koja ju je krila. Strah i prljavština. Bol. Zurio je u bol svojim golim očima, dok mu je srce sviralo posmrtni marš. Svaka je moždana stanica neuništena mentalnim silovanjem kojim se godinama izlagao, vrištala. Njegove glasnice nije dotakao niti glas. Nijem je zurio u biće koje se nadvilo nad mramorom. Blijedo, zemljane kose koja se spuštala u masnim rezancima. Odjeća sa žene se stopila sa polutrulom kožom dok se sama raspadala pružajući dom crvima. Srce je virilo kroz grudni koš još bljujući iz sebe tamnu krv. Morao je sanjati. U svom životu vidio je puno. No krvareće oči bez zjenica koje su zurile u njega nisu mogle biti stvarne. Uostalom, znao je da je lud. Morao je biti. - Čekala sam te…- promrmlja. Sad je mogao vidjeti kako je svakom riječju gusta tekućina tekla iz ustiju.- Dugo ti je trebalo. Osjeti mučninu. - Više ti nisam toliko privlačna…- spodoba se nasmiješi samoironično. Činilo mu se kako je neka dublja patnja izdiktirala taj osmjeh. Njega je samo hvatao nalet mučnine prepoznavanja. U valovima. To nije moglo biti što se njemu činilo da je. Kako je bio lud… Iz zatvora je odmah trebao put ludare. - Bez brige, nisam se sama šminkala. – mrzovoljno će ona. Probadala ga je pogledom. Sada je mogao u ranjavim crvenim vidjeti one tvrdoglave plave oči svoje male. - Ti si mrtva.- on će odmahujući glavom. Uvjerit će se u to… I ona će nestati. Tako je uvijek bilo kada bi mu se pojavila u dugim i teškim zatvorskim noćima. Možda je i sada sanjao. - Sigurno se šališ.- ona će hladno. Čak i kad je otvorio oči bila je još tu. Jednako prisutna i jednako stvarna. – Da me nisi ubio možda bi se o tome i dalo razmišljati. Iz ustiju je i dalje nadirala krv, a mrtvo je biće svejednako govorilo. Htjede je odgurnuti…da padne i razmrska se. No ona ga odgurne i dotakne. Osjetio je smrad truleži kada se približio. - Čemu ubijati ponovno nešto što već jest mrtvo. On sjedne u travu ispod mramora i zagleda se u svoje žuljave i prljave ruke. Njima je zaklao to biće. Sjećao se kao da je bilo jučer, cijeli se život sjećao. Zaborav nikada nije htio doći. I sada je gotovo mogao osjetiti kako se to sitno biće njemu privuklo. Drhtavo i toplo. Kako mu je vjerovalo tu večer. Kako se smješkalo i pričalo. Kako ga je doticalo. Kako mu je sitnom nježnom ručicom pokazivalo u zvijezde koje su se vidjele kroz prozor. I kako ga je tjeralo da joj svira. Prstima prebire kroz žice i pjeva. Njoj je uvijek pjevao iz srca. - Volio sam te…-zaplače. Nije si mogao pomoći da se opet ne osjeća kao kreten. To joj je u svojim snovima uvijek iznova i iznova priznavao. Pa tako i u ovome. Ona je samo zurila u njega. Njene odvratne oči kao da su mu govorile : Ne povrijedi čovjek onoga koga voli. Ne zakolje ga kao životinju, ne ostavi ga da iskrvari na plahtama, i ne plače dok zariva metal u srce. I…ne pušta mrtvom da mu bude neoprošteno… Sada kao da ju je mogao razumjeti. Sada konačno je imao osjećaj da je povezan sa njome na način koji nije zahtijevao riječi. Sve je vidio što je pomislila. I sve ga je nanovo i nanovo kroz izmučenu dušu ponovno sjeklo. - Moraš mi oprostiti…-ona će njemu, krvareći suze. To polutrulo truplo se treslo od siline osjećaja. – moraš me osloboditi. Činilo mu se kao da će se raspasti. A kao da je samo htjela do malo svjetla da joj očisti dušu. A on joj je dušu lancima vezao uz vlastiti grob. - Tako si me mučila…- on će iskreno, prisjećajući se.- Jebala si me bez kurca, sjebala si mi mozak i život! – Opet mu je došlo da je najradije odvali šakom. Nikada nije znao što je mislila, je li ga uopće ikada voljela, koliko je. Nikada nije shvaćao što je dobivao time što mu je svako toliko uzburkala strasti konzumirajući ih, da bi opet otišla i voljela druge. U svemu ga je iskorištavala. Pisao joj je pjesme, srcem, ne olovkom, učio ju kako da proizvede glazbu na gitari, kako da pjeva kako da tumači zvijezde. - Davao sam ti sebe iznova i iznova, a tebi sam bio ništa drugo do li zadnje rupe na svirali! Kretenu kojem si mogla doći da te tješi kada se život okomi na tebe…- vikao je na nju… Imao je pravo. Imao je pravo urlati… Ona pogne glavu. Kao pogođena.- Znam.- samo će tiho. – Ti si htio da budemo jedno. Razumjeli su se. Bolje su se razumjeli sada kada je on bio lud a ona mrtva, nego onda kada su se vidjeli te noći. Oboje su znali da kad god je on bio među njenim bedrima, tražeći ljubav, ona je tražila sigurnost. Možda je sada shvatio kako se nije stalno igrala sa njime. I njoj je trebao on. - One noći…- opet će krvareći bol iz očiju…- one noći…došla sam ti reći kako te… došla sam ti reći kako te volim. Obožavam, kako sam spremna napustiti sve. Otići s tobom na kraj svijeta…Kako sam spremna samo ležati pokraj tebe i ljubiti te… Razumjeti te… Voljela sam te… a ti si sve uništio…- Urlala je od bola jecajući. On više nije imao suza da ih prospe. Godinama su presušile. - Dok si me onako divljački uzimao, htjela sam ti reći kako sam tvoja zauvijek. Pokazati ti kako ću biti tu za tebe. Ono što je slušao sada bila je mučna potvrda njegovih sumnji koje su ga razdirale godinama. Što ako…što bi bilo da nije…da ga nije obuzela crna sjena zaglušujuće ljubomore i bijesa. - Ali…-on će u nevjerici. Koliko god je bio siguran da je ovo san imao je dojam kako mu treba opravdanje. Ubio ju je…svoju ljubav. - Ali… znala sam dok si me derao sve dublje i dublje, da tražiš nešto što si mogao naći i na površini. Samo da si me onda pogledao u oči. Znao je u tom trenu da mu opet lomi dušu. Jer on doista od nje nikada nije tražio seks. Mogao je izjebat koju je god prokletnicu htio na ulici. On je od nje trebao ljubav… - Ljubav si imao, samo je nisi na vrijeme vidio. - A sada mi oprosti…- svojom si me mržnjom i osuđivanjima zauvijek vezao uz truplo…- Njena je duša samo htjela otići slobodna. Put raja ili pakla…nije mogao znati…no slobodna. - Oprosti i ti meni…- on će slamajući se.- Ja sam kriv… Ona se nasmiješi kako je već otprije znala, gubeći se u svjetlu.- Pogledaj malo bolje u srce.- nestajala je.- Već ti je oprošteno… Nije bio san. Sljedeći dan, na gradskom je groblju pronađeno truplo muškarca prerezanih žila. Novinari su otuda mogli razvlačiti samozadovoljavajuće priče o boli ubojice i zatvorenika kojeg su pronašli na grobu vlastite žrtve. Nagađati o njegovoj savjesti i o njegovoj izgubljenosti. Pretpostavljati događaje… Mi malo pametniji, možemo nagađati što se sa njima dalje događalo. Tko zna, možda su sada u smrti pronašli ono što im je trebalo u životu? Istina će ostati sakrivena… Autorov komentar: Priča je napisana prema pjesmi Grupe Metallica: The unforgiven 2 ( Reload, 1997.) Evo, to bi bilo to od moje sestre Tamare... Pozzz |
30.06.2007., subota
Wiiiii!!!!!
|
Evo, našla sam pjesmu koju sam slušala u Americi na Rocket 101 radio stanici... Wiii!!! Nisam znala ni ko ju pjeva, ni kako se zove, samo dio refrena i danas sam na Google-u utipkala bezveze redak refrena, napisala lyrics i izbacio mi je pjesmu... Špica... I zvučnici su zamijenjeni novima, ne može bit bolje... U biti uvijek može, al ajd... Neću pretjerivat... Tako da sam prehappy... Malo za promjenu... Nije samo bezveze pjesma koja mi se svidjela tek tako kad sam je prvi put čula, u tom trenutku sam baš razmišljala o nečemu i par riječi refrena su se predobro uklopile i eto... Lips Of An Angel lyrics Honey why you calling me so late? It's kinda hard to talk right now. Honey why are you crying? Is everything okay? I gotta whisper 'cause I can't be too loud Well, my girl's in the next room Sometimes I wish she was you I guess we never really moved on It's really good to hear your voice say my name It sounds so sweet Coming from the lips of an angel Hearing those words it makes me weak And I never wanna say goodbye But girl you make it hard to be faithful With the lips of an angel It's funny that you're calling me tonight And, yes, I've dreamt of you too And does he know you're talking to me Will it start a fight No I don't think she has a clue Well my girl's in the next room Sometimes I wish she was you I guess we never really moved on It's really good to hear your voice say my name It sounds so sweet Coming from the lips of an angel Hearing those words it makes me weak And I never wanna say goodbye But girl you make it hard to be faithful With the lips of an angel It's really good to hear your voice say my name It sounds so sweet Coming from the lips of an angel Hearing those words it makes me weak And I never wanna say goodbye But girl you make it hard to be faithful With the lips of an angel And I never wanna say goodbye But girl you make it hard to be faithful With the lips of an angel Honey why you calling me so late? |
25.06.2007., ponedjeljak
The story of life...
|
Break free Sometimes people come into your life and you know right away that they were meant to be there, to serve some sort of purpose, teach you a lesson, or to help you figure out who you are or who you want to become. You never know who these people may be, your neighbor, your coworker, a long lost friend, or a complete stranger. When you lock eyes with them, you know at that very moment they will affect your life in some profound way. Sometimes things happen to you that may seem horrible, painful, and unfair at first, but in reflection you find that without overcoming those obstacles you would have never realized your potential, strength, willpower, or heart. Everything happens for a reason. Nothing happens by chance or by means of good luck. Illness, injury, love, lost moments of true greatness, and sheer stupidity all occur to test the limits of your soul. Without these small tests, whatever they may be, life would be like a smoothly paved,straight, flat road to nowhere. It would be safe and comfortable, but dull and utterly pointless. The people you meet who affect your life, and the success and downfalls you experience, help to create who you are and who you become. Even the bad experiences can be learned from. In fact, they are probably the most poignant and important ones. If someone hurts you, betrays you, or breaks your heart, forgive them, for they have helped you learn about trust and the importance of being cautious when you open your heart. If someone loves you, love them back unconditionally, not only because they love you, but because in a way, they are teaching you to love and how to open your heart and eyes to things. Make every day count. Appreciate every moment and take from those moments everything that you possibly can for you may never be able to experience it again. Talk to people that you have never talked to before, and actually listen. Let yourself fall in love, break free, and set your sights high. Hold your head up because you have every right to. Tell yourself you are a great individual and believe in yourself, for if you don't believe in yourself, it will be hard for others to believe in you. You can make of your life anything you wish. Create your own life and then go out and live it with absolutely no regrets. Most importantly if you Love someone tell him or her, for you never know what tomorrow may have in store. Learn a lesson in life each day that you live. That's the story of Life. I want to break free I want to break free I want to break free from your lies Youre so self satisfied I dont need you I ve got to break free God knows God knows I want to break free Dance Like Nobody's Watching Jeff was the kind of guy you love to hate. He was always in a good mood and always had something positive to say. When someone would ask him how he was doing, he would reply, "If I were any better, I would be twins!" He was a unique manager because he had several waiters who had followed him around from restaurant to restaurant. The reason the waiters followed Jeff was because of his attitude. He was a natural motivator. If an employee was having a bad day, Jeff was there telling the employee how to look on the positive side of the situation. Seeing this style really made me curious, so one day I went up to Jeff and asked him, "I don't get it! You can't be a positive person all of the time. How do you do it?" Jeff replied, "Each morning I wake up and say to myself, Jeff, you have two choices today. You can choose to be in a good mood or you can choose to be in a bad mood.' I choose to be in a good mood. Each time something bad happens, I can choose to be a victim or I can choose to learn from it. I choose to learn from it. Every time someone comes to me complaining, I can choose to accept their complaining or I can point out the positive side of life. I choose the positive side of life." "Yeah, right, it's not that easy," I protested. "Yes, it is," Jeff, said. "Life is all about choices. When you cut away all the junk, every situation is a choice. You choose how you react to situations. You choose how people will affect your mood. You choose to be in a good mood or bad mood. The bottom line: It's your choice how you live life." I reflected on what Jeff said. Soon thereafter, I left the restaurant industry to start my own business. We lost touch, but I often thought about him when I made a choice about life instead of reacting to it. Several years later, I heard that Jeff did something you are never supposed to do in a restaurant business: he left the back door open one morning and was held up at gunpoint by three armed robbers. While trying to open the safe, his hand, shaking from nervousness, slipped off the combination. The robbers panicked and shot him. Luckily, Jeff was found relatively quickly and rushed to the local trauma center. After 18 hours of surgery and weeks of intensive care, Jeff was released from the hospital with fragments of the bullets still in his body. I saw Jeff about six months after the accident. When I asked him how he was, he said, "If I were any better, I'd be twins. Want to see my scars?" I declined to see his wounds, but did ask him what had gone through his mind as the robbery took place. "The first thing that went through my mind was that I should have locked the back door," Jeff replied. "Then, as I lay on the floor, I remembered that I had two choices: I could choose to live, or I could choose to die. I chose to live." "Weren't you scared? Did you lose consciousness?" I asked. Jeff continued, "The paramedics were great. They kept telling me I was going to be fine. But when they wheeled me into the emergency room and I saw the expressions on the faces of the doctors and nurses, I got really scared. In their eyes, I read, 'He's a dead man.' I knew I needed to take action." "What did you do?" I asked. "Well, there was a big, burly nurse shouting questions at me," said Jeff. "She asked if I was allergic to anything. 'Yes,' I replied. The doctors and nurses stopped working as they waited for my reply. I took a deep breath and yelled, 'Bullets!' Over their laughter, I told them, 'I am choosing to live. Operate on me as if I am alive, not dead.'" Jeff lived thanks to the skill of his doctors, but also because of his amazing attitude. I learned from him that every day we have the choice to live fully. Attitude, after all, is everything. - Work like you don't need the money - Love like it's never going to hurt - Dance like nobody's watching Priorities An expert in time management was speaking to a group of business students and, to drive home a point, used an illustration those students will never forget. As he stood in front of the group of high-powered overachievers he said, "Okay, time for a quiz" and he pulled out a one-gallon, mason jar and set it on the table in front of him. He also produced about a dozen fist-sized rocks and carefully placed them, one at a time, into the jar. When the jar was filled to the top and no more rocks would fit inside, he asked, "Is this jar full?" Everyone in the class yelled, "Yes." The time management expert replied, "Really?" He reached under the table and pulled out a bucket of gravel. He dumped some gravel in and shook the jar causing pieces of gravel to work themselves down into the spaces between the big rocks. He then asked the group once more, "Is the jar full?" By this time the class was on to him. "Probably not," one of them answered. "Good!" he replied. He reached under the table and brought out a bucket of sand. He started dumping the sand in the jar and it went into all of the spaces left between the rocks and the gravel. Once more he asked the question, "Is this jar full?" "No!" the class shouted. Once again he said, "Good." Then he grabbed a pitcher of water and began to pour it in until the jar was filled to the brim. Then he looked at the class and asked, "What is the point of this illustration?" One eager beaver raised his hand and said, "The point is, no matter how full your schedule is, if you try really hard you can always fit some more things in it!" "No," the speaker replied, that's not the point. The truth this illustration teaches us is: If you don't put the big rocks in first, you'll never get them in at all. What are the 'big rocks' in your life -- time with your loved ones, your faith, your education, your dreams, a worthy cause, teaching or mentoring others? Remember to put these BIG ROCKS in first or you'll never get them in at all." So, tonight, or in the morning, when you are reflecting on this short story, ask yourself this question: What are the 'big rocks' in my life? Then, put those in your jar first. Precious Little Time T he man came home from work late again, tired and irritated, to find his 5 year old son waiting for him at the door. Daddy, may I ask you a question?" "Yeah, sure, what is it?" replied the man. "Daddy, how much money do you make an hour?" "That's none of your business! What makes you ask such a thing?" the man said angrily. "I just want to know. Please tell me, how much do you make an hour?" pleaded the little boy. "If you must know, I make $20.00 an hour." "Oh," the little boy replied, head bowed. Looking up, he said, "Daddy, may I borrow $10.00 please?" The father was furious. "If the only reason you wanted to know how much money I make is just so you can borrow some to buy a silly toy or some other nonsense, then you march yourself straight to your room and go to bed. Think about why you're being so selfish. I work long, hard hours everyday and don't have time for such childish games." The little boy quietly went to his room and shut the door. The man sat down and started to get even madder about the little boy's questioning. How dare he ask such questions only to get some money. After an hour or so, the man had calmed down, and started to think he may have been a little hard on his son. Maybe there was something he really needed to buy with that $10.00, and he really didn't ask for money very often. The man went to the Door of the little boy's room and opened the door. "Are you asleep son?" he asked. "No daddy, I'm awake," replied the boy. "I've been thinking, maybe I was too hard on you earlier," said the man. "It's been a long day and I took my aggravation out on you. Here's that $10.00 you asked for." The little boy sat straight up, beaming. "Oh, thank you daddy!" he yelled. Then, reaching under his pillow, he pulled out some more crumpled up bills. The man, since the boy already had money, started to get angry again. The little boy slowly counted out his money, then looked up at the man. "Why did you want more money if you already had some?" the father grumbled. "Because I didn't have enough, but now I do," the little boy replied. "Daddy, I have $20.00 now. Can I buy an hour of your time?" "Setting a goal is not the main thing. It is deciding how you will go about achieving it and staying with that plan." Until the next time..... lots of |
22.06.2007., petak
Dont be afraid that your life will end, be afraid that it will never begin...
|
NEVER BE AFRAID TO DREAM Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi. Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima. Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani. Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada. Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore. Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni. Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van. Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog. Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid. Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?« Epilog: Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se podvoji. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcima. »Danas je dar, zato se zove sadašnjost«. STVARI NISU UVIJEK ONAKVE KAKVIMA SE ČINE Dva anđela putnika zaustavila su se da prenoće u kući jedne vrlo moćne obitelji. Obitelj je bila netaktična i nije im odobrila da se smjeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umjesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuće. Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji anđeo ugledao je jednu pukotinu na zidu, i popravio ju je. Kada ga je mlađi anđeo upitao zašto je to napravio, stariji mu je odgovorio, “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”. Slijedeću noć, anđeli su došli da prenoće u kuću jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i njegova žena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon što su sa njima podijelili ono malo hrane što su imali, bračni par je dozvolio anđelima da spavaju u njihovom krevetu gdje će se moći dobro odmoriti. Kada su se slijedeći dan probudili, anđeli su pronašli gospodina i njegovu suprugu u suzama. Jedina krava koju su posjedovali, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je mrtva na polju. Mlađi anđeo bio je bijesan i upita starijeg anđela, “Kako si mogao dozvoliti da se to desi? Prvi čovjek imao je sve, i ti si mu pomogao; druga obitelj imala je malo toga, ali je bila spremna sve podijeliti, a ti si dozvolio da im ugine krava”. “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine” odgovori stariji anđeo. “Kada smo bili u podrumu one vile, primjetio sam da je u onoj pukotini na zidu sakriveno zlato. Obzirom da je vlasnik bio opsjednut novcem, zatvorio sam pukotinu tako da im onemogućim da pronađu to zlato.” “Noćas, dok smo spavali u krevetu siromašne obitelji, anđeo smrti došao je po ženu ovog seljaka, a ja sam mu dao kravu. Dakle, stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”. Ponekad se desi upravo to, kada stvari ne idu onako kako bismo željeli… Neke osobe ulaze u naše živote i brzo odlaze iz njih… oooO ( ) Neke osobe ( nam postaju prijatelji _ ) ostaju sa nama dugo ostavljajući prekrasne tragove u našim srcima... oooO ( ) i nećemo biti isti kao prije ( jer smo imali dobroga prijatelja!! _ ) Jučer je povijest. Sutra, jedna zagonetka. Danas, jedan poklon. I zbog toga se zove sadašnjost! Vjerujem da je život poseban...živi ga i upijaj svaki trenutak... As we grow up, we learn that even the one person that wasn't supposed to ever let you down probably will. You will have your heart broken probably more than once and it's harder every time. You'll break hearts too, so remember how it felt when yours was broken. You'll fight with your best friend. You'll blame a new love for things an old one did. You'll cry because time is passing too fast, and you'll eventually lose someone you love. So take too many pictures, laugh too much, and love like you've never been hurt because every sixty seconds you spend upset is a minute of happiness you'll never get back. Don't be afraid that your life will end, be afraid that it will never begin.  |
21.06.2007., četvrtak
Key of life
17.06.2007., nedjelja
Tko se zadnji smije, taj kasno pali... :)
|
Još samo ovaj tjedan... Wiiii... Prva godina mi je prebrzo prošla, prelagano i predobrooo... Dosta ljudi će mi preko ljeta falit , a od nekih se jedva čekam malo odmorit... Npr. falit će mi neki trećaši: Turinski i njegovo brojanje rupa u svakoj reklami, i još khm khm i drugi... ccc Neću reć ko mi neće... Ljeto će brzo proć, možda ću radit na pumpi, malo skoknut do Sarajeva i uživat... He he... Kao što neki znaju u petak smo ( Eli, Vedran, Matej, Stipe i Ja)posjetili našu bivšu školicu Vladimir Gortan... Kod kojeg god nastavnika smo došli, svi su nas odjebali... Doslovno... Sva moguća vrata su bila otvorena pa smo sam đirali okolo tražeći određene... Prvo smo prošli pokraj učionice prof Eberling koja je lagano prevrnula očima čim nas je vidjela, al ajde, iskupila se pod velikim odmorom pričajući s nama svih 20 min... He he... U petak je dala dječici ispit... Jaadnii... A normalno, Vedran ( a ko će drugi... ) se ˝slučajno˝ sagnuo ispod stola i našao šalabahter... ccc Kad smo mi bili mladi nismo se usuđivali ni imat žvakaću pod njenim satom ( osim Martine... uvije različita... ), a kamo li šalabahter... ccc Gdje ide ovaj svijet... Onda, prof Fabijanić nismo našli, a ne bi ni razrednicu Molnar da je Eli i Ja nismo srele taman kad je odlazila... Btw sve vas Gortanovce puuunooo pozdravlja... Onda prof iz povijesti nas je riješila za dvije minute, također i Grabar i Vranić... Poslije su fizičarka ( tu se Eli maksimalno osramotila ) i Živko pričali malo duže s nama, svi nas pitali za prosjek, normalno da smo lagali... Khm khm... Barem neki ( nisam ja... ) He he... Uglavnom interesting... Poslije smo sjeli na neku ogradu kod pekare i naravno... tračali... A što ćemo drugo i radit kad nam je Veky predvodnik... He he... E pa, u sadašnjoj školici je bilo onako...  Prvi sat tjelesni i onda četiri sata odmora... Pa kemija i geografija... Tri puta smo se vračali u Buru... ccc I, taj drugi dio dana bi bio pomalo gadan da nam nisu došli Emin i Juraj! Jbg nikako mu nisam uspjela uslikat mobitelom oko da pokažem Psu da postoji netko sa ljepšim plafim okama... He he... Prođemo mi pokraj njih, Eli pozdravi Emina ( nismo ni skužili Jukija ) i produži do Martine, a ja naravno ugledam malog psića i idem njega gnjavit ( tko šiša ljude, baš je mali sladak... ), a Jure mi se tobože uvrijeđeno okrene i kaže: A pozdravljaš peseka, a mene?... Divno... He he... Tako da su uljepšali dan... khm khm... Ša je još bilo? Aha, Turinski me prosvijetlio zašto se sportaši šopaju proteinima i vitaminima... U biti, to je bila diverzija da mi može maznut žvakaću... ccc Srele smo ga Sara i ja jučer u gradu... Mislim a mu je pozlilo kad nas je vidio... Roni, kad budeš slavan sjeti se svoje sestrične ( Ja ), a tek onda sestre ( Sara ) i bratića ( Eli )... He he... Moje ime spomeni samo ako budeš na TV-u... Mislim, ko još čita novine?... ccc Sprdam se... Jučer cijeli dan gledam crtiće koje mi je Sara donijela... Samni dijete... Al ajde, malo sam se i umjetnički izražavala ( kako ovo zvuči... )... Počela sam pisat novu knjigu, a imam još dvije za dovršit... ccc Al ću probat ovo ljeto barem jednu napisat pa ću poslat koga zanima ( Martina, nemaš izbora... Jbg nisi mi trebala dat novi mail... )... Fali mi sviranje klavira... Grrr... Ćemo ić gledat koncert? ( zna se na koga se odnosi ovo pitanje... ) I za kraj par viceva: Što imaju zajedničko kratkovidni ginekolog i pas njemački ovčar? - Vlažni nos! Što radi Mujo kad završi medicinski fakultet? - Prebaci skelu na filozofski! Zakasni Ivica u školu i učiteljica ga pita razlog njegova kašnjenja, a on će na to: - Učiteljice, vi ste nas naučili da trebamo poštovati znakove... - Pa da, ali kakve to veze ima? - Na jednom je pisalo: Uspori, škola! Nakon mise pita mali Ivica mamu: - Mama, je li to istina da se ljudi nakon smrti pretvore u prašinu? - Da, istina je. - Onda je netko umro ispod mog kreveta... Tko se zadnji smije, taj kasno pali! S budalama se ne isplati svađati, jer prvo te spuste na svoj nivo, a onda te dotuku s iskustvom! Puno pozdrava!!!!!! Pussa |
10.06.2007., nedjelja
Hvala...
|
DON´T WALK IN FRONT OF ME, I MAY NOT FOLLOW. DON´T WALK BEHIND ME, I MAY NOT LEAD. JUST WALK BESIDE ME AND BE MY FRIEND..... U proteklih tjedan dana ispreplitali su se trenuci koji te ispune za cijeli dan i samo ti dođe da tim ljudima kažeš HVALA... Npr HVALA Kiki na pomoći na testu... Stvarno si srce! Mogla bi reć HVALA i svojima što su iz Zadra u srijedu dofurali malo štene kavkaskog ovčara ( Tamara čitaj: arapskog mališana ), presladak je... Sestra će ga u četvrtak donijet u školu pod marendom pa ćemo mu se svi divit ... He he... Samni umišljena... Zatim HVALA mojoj Ivoni na zagrljaju u petak kad nisam bila baš naročito vesela, ali me to oraspoložilo... HVALA Valentini na lijepom provodu i bježanju od redovnica... He he... HVALA sestri što mi nije dala da idem gledat film dok nisam naučila sve one nepravilne glagole iz talijanskog i tako bar malo poštedila Kikija... HVALA Renati na par naučenih riječi na francuskom ( nije baš da sam ih sve popamtila... )... HVALA Sari na mnogočemu... Al najviše na onom pozzz Vedrana... He he... Šalim se... HVALA Tamari na pozivima u nedjelju... ( sad već serem ... Šalim se! )Khm khm... I na kraju, HVALA Eleonori što prvi put u životu nije kasnila... Dapače, došla je tri minute ranije... Taj povijesni dan je bio: petak, 8.6.2007., 18:57... Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost, i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenutci čiste radosti vrijede i znače više nego čitavi dani i meseci našeg života provrdeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohtjeva. A minut čiste radosti ostaje u nama zauvjek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti. "Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako često nam baš to malo nedostaje!" "The eyes, circled by his sad and beautiful darkness, were so sorrowful, lonely, gentle, and nobly tragic, that they killed all other emotions except love." "To know that even one life has breathed easier because you have lived, that is to have succeeded." Nije sramota pasti, sramota je ne dići se. You cannot do a kindness too soon, because you never know how soon it will be too late. Živi tako kao da ćeš odmah sada morati da se rastaneš sa životom, kao da je vrijeme koje ti je ostavljeno neočekivani dar. Ima istine u riječima da se ljepota nalazi u očima onoga koji gleda. Ljubav se radja iz vjere, živi od nade a umire od milostinje. Ljubav lišava pameti one koji je imaju,a daje je onima koji je nemaju. Za Elficu: Knjiga je vrijednija od svih spomenika i od svih grobnica, ukrašenih oslikanim stubovima, jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga ko je čita. Život je komedija onima koji misle, a tragedija onima koji osjećaju. Neko sa svojim bolom ide ko s otkritom ranom: svi neka vide. Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi i ne da mu preći u suze i riječi. (Dobriša Cesarić) Bol za izgubljenom stvari mnogo je veći nego što je ona sama vrijedila. Čovjek pun duha i u potpunoj se samoći izvanredno zabavlja svojim mislima. ( istina... ) Kad je ljudima dosadno, dosadno im je ponajprije stoga što su dosadni sebi samima. Ako budete imali previše povjerenja možda će vas i prevariti, ali ako ne budete imali povjerenja živjećete u mukama. Prijatelj je onaj koji zna sve o tebi a i dalje te voli. Ako me jednom prevariš, ti si kriv. Ako me drugi put prevariš, kriv sam sam. Nije se teško zaljubiti, nego je to teško reći. Ljubav je staklo koje se lomi ako ga čovjek primi suviše nesigurno ili suviše čvrsto. Ljubav je vatra, da. Ali nikad ne znate hoće li vam zagrijati srce ili zapaliti kuću. Ljubav je slijepa i zbog toga joj je tako izoštreno čulo dodira. JUČER- to je ček bez pokrića, SUTRA- to je obveznica, DANAS- to je jedina gotovina koju imate, stoga je koristite mudro. Čovjekov život može se podijeliti u tri razdoblja: 1) ˝Moj tata je jači od tvog tate...˝ 2) ˝Ali tata, ne shvaćaš ti to...˝ i 3) ˝Moj tata je uvijek govorio...˝ Okovi su krila da se brže leti. Prijateljstvo je cvijet jednog trenutka i plod vremena. Prijateljstvo je tanka žica, prekinut se može lako; sastavit se opet daje, ali čvor ostaje. Ciljaj na Mjesec. Ako i promašiš- završit ćeš među zvijezdama. Ideali su poput zvijezda. Ne možemo ih dohvatiti, ali se po njima možemo ravnati. Ništa ne pomaže što trčimo. Treba krenuti na vrijeme. Tko vjeruje u svoje snove, prespava cijeli život. Najbolji način da ostvariš snove jest da se probudiš. Meni najdraže: ˝Labud ostaje labud makar se i s guskama družio!˝ ˝Psovke su argumenti onoga ko nije u pravu!˝ ˝Moli se Bogu, ali veslaj ka obali.˝ COGITO ERGO SUM. Mislim, dakle postojim. To bi bilo sve od mene za sad... Veliki pozdrav svim mojim prijateljima... |
02.06.2007., subota
Za sve vas željne novog posta... :)
|
Dakle, za sve vas koji tlače... Znam kako vam je... He he... Niš posebno se nije desilo u proteklih par dana pa ću preskočit to vrijeme i doć na temu košarkaške utakmice koja je bila u čevrtak... Dogovorila sam se s Bokiženom da ćemo se nać u gradu u 7 i pol... S tim da sam ja već u 7 i 15 bila u gradu s Martinom ( zvijezdom večeri... ) i čekala ju kod fontane u 7 i 30, pa 7 i 35 i sjetila se ja na kraju ( odnosno u 7 i 37 ) da me ona možda čeka na Mrtvom pa se zaputih... Iiiii ta dam! Bila je tamo... A baš sam se poveselila da ću moć reć Martini ( go Marty... he he... ) da je zakasnila... ccc Ugl švrljale smo po gradu do 8 pa išle na bus i krenula tamo where no one has gone before... Khm khm... U dvoranu Dinka... Tamo smo pak zaključile da Boki više ne smije ić na njene utakmice jer joj donosi nesreću... Odnosno, kad je gledala u igrače su gubili, a kad smo skužile da je bolje da gleda u svoje tenisice, su pobjeđivale... Nije teško iz toga izvuč zaključke... I onda u petak natrag u školu nakon dva dana nacionalnih ispita... Trećašima smo fuLL nedostajali... Nema šta... NOT... Dakle, kad već pišem, da prokomentiram te famozne ispite... Hrvatski je bio lagan, previše vremena, svi smo završili 49 minuta prije osim FF-a ( Ivona će znat Na koga mislim... )... Onaj esej na kraju mi je došao 198 riječi... Ne znam kako nekome može doć 157 riječi ( kao Eleonori )... Meni je i ovo bilo premalo... Matematika je bila gora nego što sam očekivala... Bilo bi OK da smo imali u prvom dijelu, koji je teži, više vremena ( samo pola sata ), a ne u drugom gdje smo imali 60 min, a bilo je potrebno najviše pola sata... Al dobro, rezultati tek u devetom mjesecu... Sva sreća... Slijedeći tjedan nas bombardiraju svaki dan sa ponekim ispitom... Dobro da nemamo u četvrtak školu... Kiki, u petak sjediš ispred mene...  Aaa, sjetih se još nečega... Kemije... Naš dragi profesor dao učeniku da rješava zadačić na ploči... I nakon toga pita Ronija da mu kaže jedan spoj s lijeve i s desne strane... Nije se mogao sjetit i ja mu šapnem Mg i O ( fakat slučajno... )... I prof složi neku ozbiljnu facu, pogleda ga i najironičnije šta može kaže: Eh taj baš dugo nismo imali... I onda muk i tišina, dok nisu svi skužili da smo taj spoj imali na ploči prije 3 minute... Špica... Danas u 8 idemo gledat ljudiće kako tancaju u HKD-u, malo se smijat... Ma šalim se... Martina nisi kuLL ša ne ideš... Budite mi pozdravljeni i ša se tiče dizajna, kanila sam odustat jer mi se očito niš ne sviđa, al ću još pogledat... Pozdrav od Bože ( za Ivonu- pozdrav od Božota... ) i od mene... |
19.05.2007., subota
D post... Dubokoumno...
|
Evo Kiki da ne vrijeđaš, novi post... ccc Ovaj tjedan, bar početak za promjenu nije bio ljenčaroški... Geografija i fizika... Ša nam ne vide natpis na čelu da smo jezičari, koja fizika, ša je to uopće... Nadam se da će više od pola dobit da možemo pisat opet... Ivona, Ivona, možda biš imala više sreće ( i ti i ja... ) da smo sjele iza Kikija... Ugl nismo baš najbolje počeli tjedan, al smo ga zato završile kao... khm khm... hostese... A da mi se nije ukočila faca od tolikog umjetnog smijanja svakoj osobi koja je došla na predstavu u petak navečer... Ugl sam gledala tu komediju radi jednog glumca... Khm khm... Sad me sestra tlači da joj kažem neke riječi na talijanskom... Ša joj ja izgledam ko neko ko uči talijanski... ccc OK, znam jednu rečenicu jaaako dobro... Jel da, Saro? Sad smo se vratile iz grada, dogovorila sam se sa Eli u 6, znala sam da će kasnit pa sam išla s busom tek u 6 i 5, al je kasnio desetak minuta i došla sam tek u 6 i 25... Pogodite koga nije bilo na Jelačiću? I kad želim zakasnit ona mora bit bolja... Fakat je kroner... A, da se pohvalim umjesto nje, neko ju je pozdravio jučer... He he... Malo nisam imala vremena za tipkanje pa da se sad vratim na Majčin dan... Sestra i ja smo složile slikice u Power pointu od rođenja do danas... Baš sam si slatka beba... Khm khm... Samni umišljena... Rješavala sam nacionalne iz matematike ša imamo za zadaću, fuLL su lagani... Al zato hr ne želim ni pogledat... Baš je bilo špica na tal jučer... Učili smo kako se kažu neka jela, promatrali slikice pašta i... ogladnili... pa nas je pustila 15 minuta da skoknemo po ˝zaprtu˝... Kao što se vidi, nije baš da mi ide nalaženje dizajnova, na kraju ću si sama neš sklepat... Za kraj, veeeelikiiiii pozdrav mojoj Tamarici... Falila si nam u petak, nisam te zvala da ti ne smetam... Čujemo se sutra, naravno... Pussa... : kiss: A i vi se osjećajte pozdravljenima!!!  Bebe` 1 ( sestra )  Bebe`2 ( ja )  Bebe`3 ( Kali ) Ovaj tjedan bi trebali dobit i Bebe`4- malo štene kavkaskog ovčara...  Evo i ( sasvim slučajno... )najdražeg rođaka Saše... |
09.05.2007., srijeda
Evo slikica... :)
  |
06.05.2007., nedjelja
Totalno neočekivano... Šatro... :)
|
I kako je naš Roni predvidio, svi ljudi iz 1. D imat će post o izletu u Padovu... Pa da ga ne bi iznevjerili: Raanoo ujutro ( oko 6) nas je strefilo prvo iznenađenje: krntija od busa koja nas je trebala 5 sati vozikat do odredišta... Čak nam je i vodič, prof. Pap ( Paf za Ivonu ), krenuo u suprotnom smjeru... Sad dal je to bilo kad je vidio bus ili nas, ne znam... Al sva sreća pa je došao bolji bus sa fuLL simpatičnim šoferima koji su se poslije i slikali s nama... Kao i uvijek, u busu je najbolje... Slikali smo se ( ne brini Ivona i ja ću se dočepat slika... ), sprdali, neki su i prizivali duhove ( neću reć imena radi... ugl radi njih... )... Roni nam je svirao gitaru pa smo se malo drečili... Kako bi Ivonche rekla: uvijek moramo bit drukčije ( valjda zato nije uzela kišobran ), nakon što je par minuta padala kiša mi smo i dalje šetkale sa otvorenim kišobranom ... Nismo izgledale da smo skroz prolupale jer je, thanks God, počela za par min opet padat... Interesting part je bilo sprdanje Talijana koji su nas blijedo gledali svakim našim ispadom... Na kraju su nam neki na stanici mahali ( nisu samo tebi Tamara... ) Obišli smo sve moguće crkve, u jednoj je pisalo da se ne smije koristit mob ni fotić, al je Ivona d buntovnik/optimist izvadila mob da će slikat kad joj je došo neki stari i počeo se derat, zatvarat joj mob i te gluposti... Kad smo već kod toga, u jednom teatru je bila gđa Buduća Diktatorica koja se očito predozirala kofeinom jer nas je i ona napala... A ko bi inače nas anđelčiće... Imali smo mrvicu slobodnog vremena koje smo upotpunili ili kupovinom ili slikanjem ( Roni opet na 70% slika... He he... )... E da, zanimljivo je kako se tamo bakice furaju na biciklama non stop, a kod nas nam starčići žele otkinut glavu ako im se ne dignemo u busu... Bilo je krcato crncima... Mmmmm... Ugl evo nas opet u busu gdje me Kiki ( pozdrav ) na jedno oko oslijepio... Mogao si upozorit na blitz... Sve u svemu bilo je super, vratili smo se oko 1 ujutro, a sutra školaaa... Wiiii... NOT... Osjećajte mi se pozdravljenima... Ubrzo će slikice kojima ćete se moć divit i na mom blogu i na TVIT-u... Pozzzz |
04.05.2007., petak
JEZIČARI (photoshop) RULZ!!!
  |
28.04.2007., subota
Predobrooo!!!
         Ko bi rekao da ću se ja zabavit u Hemingwayu... Kolko god se mi ulickavali ( ono nee ), starkice su mi svugdje vjeran pratilac... He he...Mogli bi mi to ponovit još koji put... Ovo je bilo kao za dan škole, a mogli bi organizirat i za kraj... Oko 9 smo se našli u gradu ( Eli je kasnila, ko bi rekao... ) i pravac na deltu da se ˝pripremimo˝... ( što se tiče ovog, pozdrav Kikiju... ) Naravno, ja glupača zaboravila ulaznicu i sjetila se toga kad sam vidjela sve druge pametne ljude kako drže ˝neki˝ bijeli papirić ... Sva sreća da živim bogu iza nogu pa da sam morala tlačit neke ljude da ju dofuraju... Od 10 do 2 smo stalno tancali , neki su se ubili , a neki su NAS ubili pjevajući na karaokama... Sve je to ˝bilježio˝ dežurni za slikanje kojeg ovim putem pozdravljam... Mislio je druge slikat i sramotit kad se pojave na CD-u, a sebe poštedit... Tu smo ga zeznule Elić i ja... Sad 4 dana uživancije bez škole... I onda u subotu jezičari pravac Padova... Can`t wait! Pozdravvvv!!! |
23.04.2007., ponedjeljak
Evo i par slikica iz Amerike...
Uglavnom, ovako vam otprilike izgleda Erie, odnosno skoro svi američki gradovi... Tu je i kućica di smo bile... Skoro svaka je ista: od drva, ispred travnjak, pokraj parking, a iza vrt... Kuće su ko kutije šibica, naslagane jedna na drugu...   Najvažniji detalj iz mog ljetovanja bi bio posjet Niagarinim slapovima. Prvo smo išli po nekim stepenicama ISPOD jednog slapa. Vani 40, a ti se ˝kupaš˝pod slapovima... Prekrasno! Onda se ide malenim brodom i radi se krug ispod brojnih slapova, jbg nismo imale vizu za Kanadu pa nismo mogli proć preko ( inače su Niagarini slapovi granica sa Kanadom )... Optimisti su nam dali neke plave kabanice, al na kraju kad smo izašli jedino što je bilo suho od nas su bile te... kabanice... Evo par slikica:       Zanimljivo odredište dalje je bio odlazak na safari... Furali smo se u otvorenom kombiju i davali hranu iz nekih posudicama raznim živinama ( konjima, patkicama, bizonima, devama,zebrama... ) Ha ha, mogu se pohvalit da sam svaku od njih taknula... Evo slikica GMO zeca i patkica koje obožavam...   Gdje uvijek odete kad vas tlače profesori na izletu? U muzej... Samo što su ovi 100 puta bolji od bilo kojeg u kom sam bila... Naravno, di ćemo sestra i ja nego u Rock muzej... Nije se smjelo slikat unutra, al za sve fanove Nirvane: samo nas je staklo dijelilo od Cobainove plave gitare... He he... Unutra je na jednom katu bio film o Dylanu, na drugom ploče, CD-i, majce,plakati,... Još mi je genijalni bio muzej na brodu... Tu smo se sprdale: ja the kapetan (slika dolje), sestra the lady... He he... Bilo je i Titanica...    Fascinantni su im mall-ovi...   Ujak bi nas pustio tamo oko 11 ujutro, a vratio se po nas u 8 navečer i još ne bi sve stigli pogledat... Otprilike je veličine 4 naša Towera s tim da je na jednom katu... Imaju i pet shop unutra... Ovo malo dlakavo čudo smo tlačili pola sata (moglo se uzet koju god životinju hoćeš u posebnu prostoriju i playat se s njom... ): A ovog smo udomili i nazvali ga Lucky jer nam je trebalo samo sat i pol da nagovorimo ujaka ( platio ga je SAMO 1000 dolara) ... Ova igračka pokraj je famozni Cro-cop... He he...   Većinu vremena ( ako nismo svirale gitaru, visile po mallovima, music shopovima,...) smo provodile s Bryanom- tipom iz Columbie... Sestri se obično nije dalo, al sam zato ja igrala s njim košarku masu puta... Evo ga dolje, izgubio na kartama pa izvršava okladu...  I za kraj današnjeg javljanja jedna gadna(kako kome) navika Amera: rade svaki dan u tjednu (osim nedjelje)od 6 ujutro do 5 navečer i onda se sijete u ned da bi mogli pokosit travu i odjednom se SVI, cijelo susjedstvo oko 8 AM nakupi na svoje travnjake i počnu budit khm khm nas... I da, u ned navečer izbace masu vreča sa smećem (jer samo jednom tjedno ga bacaju van iz kuće- to im je neki ˝dogovor˝) i onda usred noći kamioni dolaze skupljat... Al su im zato doručci ˝božanstveni˝... One male palačinke sa Maple sirupom gotove za 2 min u mikrovalnoj... To bi bilo sve od mene... Ako mene sad boli glava, kako će onda bit vama dok budete čitali... He he...Veliki pozdrav! |
16.04.2007., ponedjeljak
Opet škola...
|
I baš kad se ufuraš u izlaženje svaaaki dan u grad... Al OK je... Svijetli trenuci su onih 5 minuta odmora nakon svakog sata... A onda marenda 20 min, di ćeš bolje....... Kad čovjek nema ništa za pisat baš valja gluposti ... Ma neeee... Evo malo zanimljivih i pomalo gadnih INFOrmacija: Khm khm... Kao što neki ljudi znaju prošlo ljeto sam letila iznad Atlantika i malo skoknula do Amerike, točnije u gradić Erie(to vam je tamo kod onih velikih jezera... o komarcima da ne pričam...  )... Jednu nedjelju smo Plankton i ja upotpunile gledanjem serije od neobičnim ljudima... Slijedi priča: Negdje u Africi žena je nosila blizance al je jedan od njih dok su još bili mići u trbuhu umro. I ništa, ona rodila jednu bebu i taj čovjek živio sretno i zadovoljno 35 godina... Bio je užasno mršav osim trbuha za koji su njegovi frendovi mislili da je ˝pivski˝ ... Mislio je da ima trakavicu ili neku živinu unutra i otišao do doktora... Uspostavilo se da je cijeli život u sebi nosio svog brata blizanca koji zapravo nije umro nego se nekako stopio sa bratom... Bizarno , al istinito ... Nakon što su mu izvadili ˝bebu˝ iz trbuha čovjek je napokon ozdravio (prije mu se zbog toga vrtilo, mršavio je makar je jeo ko blesav... )... Sliku te ˝tvorevine˝ne želim nikome da to ikad vidi... Mićušna ruka se nazirala iz toga... Fakat je izgledalo ko, odvratno zvuči, al ko nedovršena beba... I za kraj ovog javljanja jedna obavijest : slikice će se pojavit na blogu kad udobrovoljim određene ljude da stanu pred aparat ... Zato vam sad(zna se na koga sve se odnosi ) dajem pripremu od otprilike tjedan da skoknete do plastičnog kirurga i da estetski izgledate bolje... He he... Ma šalim se... Do slijedećeg javljanja... Pozzz |
15.04.2007., nedjelja
Kud svi tu i mali Mujo...
|
Evo i mene na blogu... Kad svi već imaju jedan... Kako bi rekla jedna pjesma od Nightwisha, potrebno je Two for tragedy i zato će mi genijalna sestra ( kako sama sebe opisuje... ) ponekad asistirat... Za početak to bi bilo sve od mene... Ako vas prvi post još nije uspavao , pogledajte info o nama... He he... Pozzz |
